Vladimir Božović: Đukanović je utrenirani šibicar prigradskog mentaliteta

0

Crna Gora….Zemlja gdje se Obilića ime ponajviše klikuje(ili se barem klikovalo). Crna Gora je kroz minule vjekove branila slobodu, čast i obraz Srpskog roda i plemena. Mala zemlja koja je iznjedrila brojne slobodare, vojskovođe, naučnike, pisce i političare, čije se ime pročulo širom Evrope i svijeta, ovih dana bije svoju bitku. Bitku koja po svemu sudeći za nju predstavlja biti ili nebiti. Na malenu, ali ponosnu i prkosnu Crnu Goru ovih dana obrušile su se horde dušmana sa svih strana. Najgore od svega jeste što su to domaće rđe. Narodski rečeno:“Ništa grđe od domaće rđe“. Međutim u cikličnom kretanju istorije došlo je do presedana. Crna Gora je u borbi koju vodi u odsudnom trenutku ostala sama.“ Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirak tužni bez nigđe nikog“. U buljuku izdaje i izdajnika, nju su izdali i oni od kojih se najmanje mogla nadati. Nažalost…

O aktuelnim dešavanjima u Crnoj Gori, mukotrpnoj borbi koju vodi Srpska Sparta, „državnom samoudaru“ i očekivanjima od budućih dešavanja razgovarali smo sa dostojnim potomkom arhaične, autentične i iskonske Crne Gore. Sa profesorom na Prirodno Matematičkom Fakultetu i predsjednikom Upravnog Odbora „Matice srpske – Društvo članova u Crnoj Gori“ Vladimirom Božovićem.

Kako komentarišete ove izbore koji predstavljaju presedan koji će ući u anale po zloupotrebama, beskrupuloznim kršenjima zakona i najperfidnijim mahinacijama, kao i rezultat opozicije uprkos takvoj nefer i nedemokratskoj borbi?

U Crnoj Gori se ne održavaju izbori. To je orvelovski postupak zasnovan na nasilju, ucjenama, prevarama, krađi… Stoga, ne možemo govoriti ni o ”rezultatima izbora”. Ima smisla samo govoriti o uspješnosti režimske pljačke. Ljudi sa strane, oni koji nisu neposredni učesnici, to ne razumiju. Sa brojem stanovnika koji staju u jednu skromnu eksel datoteku, u kojoj tajna politička policija pored imena zapisuje sredstva stimulacije (potplatiti, zaposliti, osloboditi kazne…) ili sredstva pritiska (afere, prekršaji, kompromitacija…), nemoguće je održati izbore. Umjesto toga, na sceni je monstrum u obliku hibrida slijepe golootočke surovosti i sicilijanske podlosti. Narastajuća bijeda  u materijalnom i moralnom pogledu hrani monstruma. A toga je sve više.

Počevši od najbanalnije činjenice, da je u zemlji sa nešto više od 600.000 stanovnika upisano preko 500.000 birača, jasno je da nema govora o regularnosti izbornog postupka. Takav odnos broja stanovnika i aktivnog biračkog tijela je nezabilježen u svijetu i ukazuje na ogromno fantomsko biračko tijelo. Radi se o armiji uvezenih režimskih glasača koji se pojavljuju pod izmišljenim i ”pozajmljenim” identitetima. Doći će dan kad ćemo se suočiti sa frapantnim obimom prevare kojoj smo bili izloženi godinama. Očigledno je da su u tom sistemu uključene sve strukture i nivoi DPS-a. Pored samog vrha koji osmišljava i kontroliše postupke izborne krađe, ostali služe kao izvođači, logistika i za prikrivanje. Stoga, nimalo mi se ne dopada učestala  politikatntska ocjena: U DPS-u ima časnih ljudi. Svi ti ”časni”, koji su godinama u režimskom pogonu na istaknutim ili nešto sjenovitijim pozicijama, i pored konkretnih i jakih dokaza pljačke i razaranja društva, nisu se prenuli ni odustali, već su prilježno pomagali da se to stanje održava. Da li to rade ljudi sa zrnom časti?

Po vašem mišljenju koja je pozadina navodnog „državnog udara“ na dan izbora?

Pozadina je jasna. Režim je preko ”državnog udara” uspio u namjeri da mobiliše jedan procenat letargizovanog biračkog tijela. To su oni ljudi koji su probuđeni ratnim bubnjevima odsudne ”odbrane države”. Istovremeno, oni uglavnom ravnodušni birači sa blagom prevagom ka promjenama, su se pod prijetnjom državnog puča, usled zbunjenosti, straha od mogućih potresa vratili na uobičajenu poziciju ”nemiješanja” i ostanka kući.

Istovremeno sa ovim efektima, ”državni udar” je služio i kao krajnje sredstvo za uvođenje vanrednog stanja, ukoliko bi se ispostavilo da je to potrebno. U slučaju da je obim izborne krađe ”podbacio” za koji procenat, te da Đukanović nije uhvatio ni teoretsku mogućnost formiranja vlade sa manjinskim partijama i satelitima, onda bi realizovao pripremljeni scenario nekih incidenata i potom proglasio vanredno stanje. To bi bila i formalizacija vlasti policijske hunte. Prije ili kasnije, a to ni sad nije isključeno – uslijedilo bi i hapšenje rukvodstva DF-a kao najžilavijeg političkog protivnika. Ako još ima nekog sa iluzijom da u Đukanovićevom policijskom provizorijumu nije baš sve moguće, treba da se prisjeti i jedne freške činjenice – još uvijek se ne zna ko je izdao nalog policiji za hapšenje Andrije Mandića i Slavena Radunovića u noći 24. oktobra. Dakle, na pitanje da li je u Crnoj Gori moguće da se bez ikakvog činjeničnog osnova uhapse ljudi pod optužbom da su planirali upad u Skupštinu, napad na premijera, ili bilo šta drugo, odgovor je: da, moguće je! I mnogo više, i mnogo gore od toga.

Kako komentarišete izjavu premijera Aleksandra Vučića povodom događaja u Crnoj Gori, kao i njegove navode o tome da ovakav scenario ima „elemente inostranosti“?

Nastup koji ima onoliko ”nepoznatih”, sa onom količinom nejasnih i krajnje konfuznih iskaza, nemoguće je razumno komentarisati. Međutim, teško se umiče utisku da je predsjednik Vlade Srbije uradio sve kako bi na neki način održao u životu verziju ”državnog udara” u Crnoj Gori i pomogao Milu Đukanoviću. Podsjetiću, ta očigledna farsa se prije Vučićevog nastupa po pravnim, činjeničnim i logičkim elementima već bila raspala. Ovako, premijer Srbije je ”vještačkim disanjem” u vidu maglovitog, kafkijanskog prosedea dao Đukanoviću neki medijski oslonac, predah. Ubijeđen sam da će to imati određenu i cijenu za njega samog koja neće biti zanemarljiva.

Šta mislite o trećoj abdikaciji Mila Đukanovića kao i imenovanju koordinatora svih službi bezbjednosti Duška Markovića za „novog mandatara buduće Vlade“ ?

Milo Đukanović je dobro utrenirani šibicar prigradskog mentaliteta. Pohlepan, prevrtljiv, bezočan. Međutim, dobro poznaje nijanse u mentalitetu snishodljivog, beskičmenog naroda. I samo se u tome sastoji razlog dugovječnosti opstajanja u ovoj političkoj žabokrečini. Inače, radi se o notornoj neznalici i najneobrazovanijem čovjeku koji je ikad, u bilo kojoj formi, predstavljao Crnu Goru. Upravo ga je taj šibicarski refleks rukovodio i u konkretnom slučaju – da predloži da novi režimski mandatar bude Duško Marković, a ne on. Nakon besprizorne pljačke zemlje, razaranja duhovnog i moralnog vrednosnog sistema, nakon što je državu i njena bogatstva stavio u džep svoje porodice i bliskih kriminalaca, predaje  formalno upravljačko mjesto. Nekoj marioneti. Zapravo, on samo predaje mjesto formalne odgovornosti za izvjesnu i brzu propast. A suštinske poluge moći i kontrole zadržava. Taj pristup ubacivanja u grotlo ekonomskog i političkog beznađa kandidata za premijera za jednokratnu upotrebu je već oprobao. Ukoliko ga u međuvremenu ne ”zateknu” odmazde zbog njegovih nagomilanih mafijaških dugova, planira da se vrati kao ”spasilac” u ko-zna-kojem nastavku farse zvanoj ”odsudni trenutak za Crnu Goru”.

S druge strane, samo bi čovjek vrlo uskog intelektualnog formata, slabašne moći logičke analize političkog konteksta, ali istovremeno sirovo vlastohlepan prihvatio da za račun Mila Đukanovića, u ovoj situaciji, igra ulogu premijera. A takav je upravo Duško Marković. Prisjetimo se, to je onaj isti čovjek koji je na optužbe Miodraga Živkovića da je DB kojom je rukovodio Marković izvršila atentat na njega odgovorio da ”vjerovatno ne bi bili živi i zdravi da je DB organizovala atentat”. Samo ova izjava, mimo bilo čeg drugog, bi ga u ozbiljnim zemljama diskvalifikovala za bavljenjem politikom ili nekim poslom od javnog značaja.

Duško Marković, prema različitim izvorima ima veze u mnogim kriminalnim aferama, a u javnosti slovi kao vođa ”mojkovačkog klana”. Čuli smo, Specijalno tužilaštvo je objavilo da su dokazi iz predmeta koji se tiču djelovanja ovog klana volšebno ”emigrirali”. Bez obzira na ovaj pokušaj ukrivanja tragova, sigurno je da će se sve to razotkriti u nekom trenutku. Za to postoji snažan interes kako u javnosti, tako i kod suprostavljenog klana, a koji će, nemam nimalo sumnje, pružiti u sudskom postupku ozbiljnije dokaze od onih koji su ”emigrirali” sa polica korumpirane i nesposobne policije.

Na kraju, ono što je izvjesno i što mora dobiti svoj krivično-pravni epilog je uloga Duška Marković u ubistvu Duška Jovanovića. To će se jednog vedrog dana dovesti do kraja, a duboko sam uvjeren, i utvrditi i njegova lična uloga i odgovornost.

Da li je moguće da opozicija sklopi Vladu sa manjinskim partijama?

Koliko vidim, šanse za takav ishod su veoma male. Ponoviću jednu tezu koju sam u nekim ranijim tekstovima ustanovio. Interesi manjinskih naroda su u vremenu ostvarenja ličnih interesa Đukanovića i njegovih ”tranzicionih pobjednika” (brata, sestre, kumova i prijatelja) kroz projekat ”suverene Crne Gore” godinama suzbijani, odlagani, potiskivani uz ključnu motivacionu lozinku: ”samo da završimo sa Srbima”. I oni su, na žalost, prihvatili ulogu u tom stravičnom savezništvu u sistematskom pokušaju statističkog zatiranja čitavog naroda, potom njegove kulture i identiteta. Međutim, to ”završavanje” sa Srbima je potrajalo, Ni posle niza godina sistematske torture, potiranja, zločinačkog pritiska, nije se mnogo šta promijenilo. Srbi su gdje jesu, izvjesno stameniji i vitalniji nego ranije. Na drugoj strani, manjinski narodi nisu dobili ništa. Sem lažnih obećanja režima, a u poslednjih par ciklusa i rukovodstva njihovih nacionalnih stranaka. Zbog izvjesne korupcije u toj relaciji između režima i vođstva manjinskih nacionalnih stranaka, a dijelom i zbog ”geopolitičkih” strujanja, vjerujem da će manjinske partije praviti vlast sa svojim ”tradicionalnim” saveznikom“. Postoje male šanse da Bošnjačka stranka donekle izbalansira svoj odnos između ponuda režima i opozicije, u kontekstu novih odnosa između Rusije i Turske. Ali, zaista male.

Ako kojim slučajem DPS na neki način ipak uspije da formira Vladu, koja su alternativna rešenja za promjene u Crnoj Gori?

Volio bih da mogu dati malo svježiji, osvjetljeniji odgovor na ovo pitanje, ali bojim se da su nam sve alternative čemerne. Ovdje će se spirala propasti nastaviti i ubrzati, a tamo kud sve to ide, mislim da ljudsko zapire poznanje. Čini se da se otud nije moguće vratiti u normalan, dostojanstven, unekoliko moralno utegnut život sa postojećom snagom i pameću. Sa ili bez znaka navodnika. Potrebna nam je neka djelotvornija kosmička igra ili makar veće geopolitičko miješanje karata.

476971_10201182369708409_1403833423_o-768x446

Šta mislite kako će se odvijati situacija u Crnoj Gori u narednom periodu, kako će teći proces uvlačenja Crne Gore u Nato i da li Anti Nato borba koja se odvija u ovoj konstelaciji snaga može donijeti neke rezultate?

NATO proizvodi sve više audio-vizuelnih medijskih efekata, odnosno pi-ara. Grčevito brani prilično poljuljani ”ugled” najjačeg tabadžije u ”dvorištu”. Sad mu je nasušno potrebno zrno bilo kakvog uspjeha kako bi održao privid rasta. Stoga je Crna Gora u simboličkom smislu značajna, da nahrani ogladnjelu i sve agresivniju NATO pi-ar aždaju.

Ipak, klatno se zaljuljalo i ništa nije jednostavno i jednostrano u svjetskoj politici kao prije desetak godina. Trenutno, NATO ima mnogo veći problem kako da drži na okupu zemlje koje ga trenutno čine nego da uvuče jedan feudalno-mafijaški posjed u svoje članstvo. Uz to, sa preplašenim, korupmiranim ”gazdom” o kom posjeduju tone dokaza za mafijaško udruživanje i djelovanje.

Pa čak i ako nas na silu uvuku, pitanje NATO-a u Crnoj Gori nije riješeno. Postoji ozbiljna, narastajuća zajednica unutar NATO organizma za koju je potreban stalan pritisak, ogroman napor i novac kako bi se držala u okvirima ovog zločinačkog saveza. Anti-NATO pokreti u Crnoj Gori neće prestati sa svojim djelovanjem čak i ako nas nasiljem uvedu u NATO. Pri tom, pod nasiljem podrazumijevam kako glasanje u Skupštini, tako i mogući referendum koji bi organizovao režim Mila Đukanovića. Izvjesno, na takvom ”izjašnjavanju” bi se primjenile ista sredstva krađe i pritisaka kao na referendumu 2006. Ili na bilo kojim dosadašnjim „izborima“.

milo-karikatura-nato-02

Radite na Univerzitetu Crne Gore. Da li tu postoji jezgro koje bi sviješću i znanjem bilo u stanju da vodi ka ozdravljenju društva u Crnoj Gori?

Nisam siguran da je više iko u stanju iluzije da je Univerzitet mjesto neke intelektualne i moralne superiornosti. Naprotiv i nažalost, tu je najčvršće tkanje sitnosopstveničkog, piljarskog mentaliteta, a najgušći je i strah od provjetravanja i osunčavanja kabinetskih biografija…

Jedina ozbiljna razlika između Univerziteta i ostatka društva je u tome što su udbaške ćelije u ”akademskim” sredinama razmaženije i neuporedivo slabijeg imuniteta. Bokserskim žargonom rečeno, lako “padaju” na najbanalnije trzaje. I sam sam svjedočio da je potrebno svega par lakih manevara pa da siroti univerzitetski žbirići histerično, krajnje neinteligentno spuste gard i otkriju saradničko lice. Godinama kamuflirani u beskrvni, konfekcijski akademizam ili napadno ”opozicionarstvo” kabinetskog tipa, oni su se osjećali ušuškano, bezbjedno. Međutim, kako je sve tjeskobnije i raste temperatura u memljivoj režimskoj registraturi, bofl maske počinju da kopne. Čuju se drhtavi glasovi, grče se lice i ruke, ostaje ružan prizor… U sveopštoj galeriji ništavila, lica saradnika službe iz “akademije” djeluju karikaturalnije, grotesknije nego u bilo kom drugom društvenom sloju. I to samo zahvaljujući naivno uspostavljenoj premisi da to takva sredina ne trpi.

POSTAVI ODGOVOR

*