ALBANSKI FALSIFIKATI: Tamo gde Srbi nisu Srbi

0

I dok Albanci u Crnoj Gori sprečavaju mitropolita Amfilohija da održi liturgiju u Ulcinju i to argumentuju svojim autohtonim pravom na južnu teritoriju Crne Gore i pominju svoje stare pretke, na samo pedesetak kilometara od Ulcinja već decenijama se sprovodi vulgarna falsifikacija srpske istorije. U Skadru na legendarnoj tvrđavi Mrnjavčevića vijori se albanski orao (po mnogim podacima i taj orao je preuzet iz srpske heraldike), a albanski turistički vodiči mladu Gojkovicu koja je uzidana u temelje tvrđave kako bi spriječila da vile ruše ono što je prethodnog dana sagrađeno, prekrštavaju u Rozu. U to se nije teško uvjeriti i to može svako da vidi ko se uputi ovih dana ka Skadru. Ovaj zapis svjedočanstvo je o mazohističkoj potrebi Srba da sami sebe uništavaju i da zaboravljaju šta je njihovo i da to treba da brane, a ne da prepuštaju drugima, u ovom slučaju Albancima, koji takve darove ne odbijaju.

Skadar je prije sedam vjekova bio srpska, a posljednjih 100 godina je albanska varoš. Uklesan na obali Skadarskog jezera sa tvrđavom Mrnjavčevića i nebesko-zemaljskim barjacima na Tarabošu i Bardanjolu, kao da je zastao u nekom međuvremenu i pita se na koju će stranu. Da li da se Bojanom sjuri u more i da jednom za svagda utone u prošlost i hladni vodeni mrak ili da se preko jezera dočepa Podgorice, pa preko Brda doleti u staru Rašku i smjesti tamo gdje bi trebalo da pripada. Skadar. Srpsko ime među pozaboravljenim Srbima. Čeka na obali jezera neko drugo vrijeme i neke druge ljude sa jedne i druge obale da mu vrate mjesto koje mu pripada i koje mu je nekada pripadalo. Do tada preko leđa stare varoši krstare razni karavani i ostavljaju svoje tragove. U današnjem Skadru balkansko-evropski-katoličko-muslimanski karavan obilježio je svaki čošak ovoga grada. Samo nema onog pravoslavnog i srpskog. Taj kao da ovdje nije ni postojao iako je utemeljio ovaj grad i učinio ga poznatim na evropskoj i balkanskoj mapi.

Između hotela „Evropa“ i „Rozafa“ smjestio se tranzitni i pomodarsko zapadnoevropski Skadar. Nekako je smiješan u napadnom isticanju bezlične graćevinske arhitekture zapadnog kvazi materijalističkog stila gdje je sve podređeno površnosti i sjaju bez sjaja. Između „Evrope“ i „Rozafe“ smjestio se Skadar koji nije Skadar, a koji bi želio da bude nalik evropskoj metropoli. Možda bi to i bio da Skadar nije Skadar, pa se na njega ne prima arhitektura vratolomnih višespratnica šarenih boja. Čini se kao da će svaki čas poletjeti i sletjeti tamo gdje kao takve i pripadaju, odnosno na nekom londonskom ili briselskom skveru, gdje svi nekud žure i traže život koji nemaju. Čami taj Skadar koji nije Skadar između „Evrope“ i „Rozafe“ i kao da se pita koje je ovo vrijeme i jesu li se vjekovi strmoglavili u prošlost ili budućnost želeći da izbrišu sve ono što Skadar čini Skadrom.


I ta pomodarska Evropa, opčinjena zlatom i šuštanjem novčanica i spregnuta u taj kvadrat između dva hotela, kao da je svjesna da ovdje ne pripada. Žmirka i kada joj se ne žmirka, spava i kada joj se ne spava, pjeva i kada joj se ne pjeva. Brani se od onoga što i sama zna, odnosno da ne pripada ovome kraju niti njenim žiteljima. A oni kao da to i hoće, pa tradicionalnim enverhodžijevskim prevozom (bicikl) špartaju nadugačko i naširoko od „Evrope“ do „Rozafe“. Pitaju se zalutale višespratnice, olinjali i obezduhovljeni kafići i tobožnja građanska elita koja se zatrpala u njima, ko su ovi biciklisti što krstare bulevarima i trgovima. Zašto ih vraćaju i podsjećaju da se nalaze tamo gdje ne treba i gdje ne žele da budu. Ipak, od te njihove želje jači su biciklisti koji tvrdoglavo jure dolje-gore i ne dozvoljavaju Skadru da ne bude Skadar. Biciklisti na kojima je staro i mlado liče mi na srednjevjekovne vitezove. Kada okreću pedale kao da mamuzaju konja tražeći dostojnog viteza da sa njime ukrste koplja i pokažu da i dalje ima junaka. A izgleda da ih nema, jer u centru Skadra biciklisti jure na sve strane, zaleću se naprijed i vraćaju nazad kao da traže da se sa nekime sudare i izvade nevidljiva oružja i ukrste nevidljiva koplja. Ipak, to se ne dešava, jer u toj biciklističkoj jurnjavi nema ni jednog ekscesa, sudara ili svađe. Kao da to simbolizuje i ovdašnji pomodarski Skadar koji ne želi da bude u sukobu sa bilo kime, pa ni sa samim sobom. Iako Skadar ima više od 100.000 stanovnika, puno vozila i bezbroj bicikala, nema niti jednog semafora. A i ne znam šta bi im trebao kada i ovako sve dobro funkcioniše. A biciklisti se ponašaju kao nekadašnji vitezovi koji svoje konje vežu ispred mehane. Za razliku od Podgorice gdje se ispred kafića parkiraju skupi četvorotočkaši ispred skadarskih restorana i kafića parkirana su jata bicikala!

Na samo par stotina metara od opisanog pomodoarskog kvarta živi stari Skadar. U prvoj ulici sa desne strane „Evrope“ smjestio se Skadar Envera Hodže i tamo se već decenijama nišpta nije promijenilo. Čak su i fasade sa ružnim i nemalterisanim braon ciglama iste kao prije. Ovdašlji žitelji su zabranili komšijskom tranzitnomn Skadru da svraća u njihove udžerice i uznemirava ih kvaziarhitekturom. Njima je i bez nje odlično i ne znaju kako bi sve to novo podnijele i znaju da bi se prije srušile nego što bi prihvatile sladunjave građevinske novotarije. U tom Skadru ljudi su nekako topliji, bliži jedni drugom i spremni da porazgovaraju i na srpskom. U onom pomodarskom Skadru iako svi znaju niko ne priča srpski i na svako naše slovo odgovaraju unezverenim pogledom i slijeganjem ramena. Nije mi jasno zašto je tako, ali valjda nema ni potreba da to znam.

U Skadru sam se naprijatnije osjećao u nekadašnjoj tvrđavi iako je u njoj izbrisan svaki srpski trag. Njena gradnja opisana je u narodnoj pjesmi „Zidanje Skadra“, ali kao da je narodni pjesnik pjevao o nekom drugom utvrđenju, a ne o ovom koji danas visi nad Skadrom. Vodič ni da pomene žrtvu mlade Gojkovice koja je uzidana u njene temelje kako bi spriječila vile da poruše ono što su neimari gradili. Pominju neku Rozu i Fa, od kojih je ovaj nekadašnji srpski dvorac danas postao Rozafa. Na njegovim kulama danas se vijori albanska zastava, ali crni orao kao da se nekako skamenio na jednoj od skadarskih kula. Iako je bilo vjetra zastava se nije vijorila i kao da se stidi što se nalazi tamo gdje ne treba. Nigdje nije tako ponižen šiptarski orao kao na ovoj tvrđavi. Prije nekoliko dana mi se učinilo da je odleteo put Prokletija kako bi oslobodio mjesto za neki drugi barjak. Ili sam to samo ja odletio tamo gdje su nekada Srbi bili Srbi i gdje se nijesu stidjeli da kažu šta je njihovo i da su ga na oružje dobili. Istina je, nije barjak odletio, već sam ja nestao i krenuo tamo gdje su Srbi nekada bili Srbi.

 

 

IZVOR: In4S

POSTAVI ODGOVOR

*