Amfilohije: Mitropolija crnogorska je najprogonjenija Crkva u Crnoj Gori, da ne kažem na Balkanu

0

U MANASTIRU STANJEVIĆI IZRAZIO NADU DA U CRNOJ GORI VIŠE NEĆE BITI BROZOMORE

 

* „Svetinja Miholjska Prevlaka je svjedočanstvo vjekovnog jedinstva Istoka i Zapada. Tu se potvrdila riječ Svetoga Save da smo mi Istok na Zapadu i Zapad na Istoku

* „Nadamo se u Boga da će se urazumiti i ova grupa ljudi koji jednostavno mrze Crkvu, koji nastavljaju tradiciju bezbožnika, kojima je Crkva smetnja za napredak

* „Oni kažu da hoće da se vrate Crnoj Gori. Tačno, ali vratite se Petrovićkoj Crnoj Gori, Crnoj Gori Mitropolita Petra Prvoga i Drugoga, Crnoj Gori kralja Nikole Prvoga. U to vrijeme je ova Mitropolija crnogorska, bila državna vjera, sve do 1918, pa ako hoće da se pozivaju na kralja Nikolu, evo im prilike!

* „Ne tražimo da bude državna vjera, ali da je ne progone. Nažalost, progone naše monahe, monahinje koje su došle od Sibira i ovdje, u Crnu Goru ugrađuju svoj život. Zabranjuju im boravak, ne daju državljanstvo. Hoće da ruše hramove. Počeli su da ruše još prije 15-20 godina hram na Pardusu, pa na Rumiji, i sada je pitanje krstionice cara Konstantina. Nadamo se da je to vrijeme prošlo

* «Nadam se da je prošlo vrijeme ubijanja mitropolita crnogorskih i monaha. Prošla su ta vremena i dako da Bog da ozdravi Crna Gora od opake bolesti brozomore. Ima nade da se vratimo Crnoj Gori Crnojevića, Balšića, Nemanjića, Svetog Jovana Vladimira, Crnoj Gori Petrovića, da se njoj vratimo i njihovoj duhovnosti, moralu i etici

NJEGOVO visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije poručio je da je krstionica na Miholjskoj Prevlaci prilika za pomirenje, umnoženje bratske ljubavi i sloge, i među nama pravoslavnima i sa našom braćom rimokatolicima.

Mitropolit je besjedio poslije velikoposnog bratskog sabranja muškog monaštva Mitropolije crnogorsko-primorske u manastiru Stanjevići.

Naglasio je da je Miholjska Prevlaka svjedočanstvo vjekovnog jedinstva Istoka i Zapada i da je ovo prilika da se krstionica iz 4. vijeka obnovi i kroz nju da počne i obnova Prevlake. Pozvao je na prevazilaženje dioba naslijeđenih od vremena bezbožnika i zajedničku obnovu te drevne lavre Svetih arhangela.

Fakti prenose bitne delove besede Mitropolita Amfilohija:

„U Crkvi nema ni muškoga ni ženskoga, ni Kineza ni Japanca, ni Rusa, ni Crnogorca ni Srbina, ni Amerikanca ni Engleza, nego su svi jedno – jedan Isus Hristos. To je riječ Svetog apostola Pavla, to je Crkva koju mi ovdje živimo, trudimo se da u njoj stasavamo pripremajući se za ostvarenje svoga vječnoga dostojanstva – Carstva Božijega nebeskoga.

I ova svetinja to svjedoči kroz vjekove, ko sve nije tu dolazio i prolazio. Upravo zato što je svetinja Crkve Božije – Crkve Hristove jedne svete saborne i apostolske, ona uvijek biva razapeta. Raspinje se a onda i vaskrsava, kao i Hristos.

Kao što vidite, Crkva Božija je i danas, i ovdje kod nas i širom vaseljene, na raspeću. I ne samo da je bila raspeta u vrijeme bezbožnih komunista, nego još je raspetija danas u vrijeme njihovih duhovnih potomaka zatrovanih najopasnijom bolešću – brozomorom, koja i danas pokušava da razori Crkvu, da podmetne svoja kukavičja jaja namjesto Crkve Božije. Međutim, tamo gdje su dva ili tri sabrana u ime Moje, tamo sam i Ja, kaže Gospod. Crkvu Božiju, kako je rečeno, ni vrata pakla neće nadvladati, što je i sva istorija pokazala.

Raspeta je bila Crkva ovdje. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije i 129 sveštenika su ubijeni u toku Drugog svjetskog rata i poslije 1945. godine, a onda u isto vrijeme razapinjani su i sveti hramovi Božije. Evo, onaj hram na Pardusu, koji je danas ukras ne samo lješanske nahije, nego i prestonog grada Podgorice, i on je dva puta miniran u svoje vrijeme. Čak  su donijeli i odluku da ga sruše. Međutim, moram da priznam, tadašnji ministar koji je donio tu odluku, rekao je, moram da donesemo tu odluku, a kažite Mitropolitu neka završava što prije hram.

To sam čuo za još jednog ministra, kada je bilo riječi o rušenju crkve na Rumiji. Kad su tražili da potpiše rušenje, on je rekao ja imam djecu, neću da potpišem rušenje crkve. Hvala Bogu, Rumija nije i neće biti srušena!

Što se tiče rušenja krstionice cara Konstantina, u pravu je gospodin, naš predsjednik Vlade, kad kaže da smo razgovarali. Jesmo, bilo je riječi i o toj krstionici. Ja sam rekao da sam dao blagoslov za krstionicu a ne za crkvicu. Onda sam tražio od oca igumana da se crkvica izmjesti a krstionica treba da ostane, nema sumnje, jer je to obnovljena krstionica cara Konstantina iz 4. vijeka. Ja sam to zaista i rekao gospodinu predsjedniku, da se ono gore izmjesti, nisam rekao da se ruši. Međutim, tamo nije mogla da priđe dizalica koja bi to uradila. Sad se sve izdogađalo što se izdogađalo, narod se sabrao, i zaista bi bio grijeh pred Bogom i bio bi znak umnoženja dioba i mržnje u Crnoj Gori.

Ja, prije svega, ne mogu od naroda da to uradim, niti da dozvolim. Kao što vidite ovih dana neprekidno je stotine ljudi iz Boke Kotorske pa i šire, koji stoje pored crkvice i sada ne može niko od mene da traži da rušimo tu crkvicu. Nadam se da će i naša vlast, koja je krenula u jednom trenutku da je ruši, shvatiti da je ne treba rušiti, jer je crkvica simbol jedinstva i zajedništva, i treba da bude simbol pomirenja, a ne simbol mržnje i raskola.

Mnogo se radujem da su naša braća rimokatolici odavde, masovno prisustvovali ovih dana da štite crkvicu. To je mnogo značajno, to je prvi put u poslednjih možda i nekoliko vjekova, od mletačkih vremena, da se tako nešto događa. I to je jedan od razloga da se ta prvo obnovljena krstionica cara Konstantina, a onda crkvica, koja nije rađena sa mojim blagoslovom, ne ruši.

To je i prilika da  državni organi, Mitropolija, Crkva i ovaj narod, počnu obnovu drevne lavre Svetih arhangela – Miholjske Prevlake, koju kao da neki od tih znamenitih ljudi štite od nas. A niko nije postavio pitanje da je ukradeno njeno vjekovno ime od rimskih vremena Trajektus, jer je ona u hrišćanskim vremenima dobila naziv Miholjska prevlaka.

Poslije rata ime je promijenjeno i niko se ne buni protiv toga. Ja sam tražio od tivatske opštine prije 15 godina da se vrati staro ime, nikad mi nisu odgovorili. Evo, sad je prilika da se vrati taj naziv, a onda i da se taj najstariji i najznačajniji arheološki lokalitet u Crnoj Gori obnovi, ne samo obnavljanjem hrama, nego i otkrivanjem drevnih rimskih mozaika, koji su potpuno zaboravljeni, iako su najstariji i ljepši i od onih u Risnu.

Dakle, ovo je prilika ne za svađu braće, nego da nas upravo ta krstionica pomiri i umnoži bratsku ljubav i slogu, i među nama pravoslavnima i sa našom braćom rimokatolicima.

Ta svetinja Miholjska Prevlaka je svjedočanstvo vjekovnog jedinstva Istoka i Zapada. Tu se potvrdila riječ Svetoga Save da smo mi Istok na Zapadu i Zapad na Istoku. Tu je zdrav, istinski, pravi Zapad bio prisutan kroz vjekove, sve do vremena Svetoga Save. Djelo Svetoga Benedikta Nursijskog, velikoga prosvetitelja Zapada i Istoka je nastavio Sveti Sava, Sveta Gora, svetogorsko monaštvo, monaštvo Istoka.

Sveti Benedikt je svoja pravila napisao saglasno pravilima Svetoga Vasilija Velikoga i Svetoga Pahomija. On je napisao i čuvenu izreku koja i danas važi za moju bratiju monahe: „ora et labora“ (moli i radi), to je načelo hrišćanskog monaškog življenja, ne samo na Zapadu nego i na Istoku, od pamtivijeka.

Dakle, evo prilike da se ova krstionica obnovi i kroz nju da počne obnova Miholjske Prevlake prvenstveno, ali ne samo, hrama, za šta smo dobili čak i podršku od venecijanske uprave. Mi smo već u komisiju za obnovu hrama uključili najuglednije istoričare umjetnosti, arhitekte iz Venecije, koji znaju kako su rađeni hramovi u vrijeme Svetog Benedikta Nursijskog, kako bi ovaj hram kad se obnovi bio zaista revitalizirani drevni hram, a ne da se gradi nešto što nije pripadalo tom vremenu.

Nadamo se u Boga da će se urazumiti i ova grupa ljudi koji jednostavno mrze Crkvu, u tome je sva priča, koji nastavljaju tu tradiciju bezbožnika, kojima je Crkva smetnja za napredak. A kao što vidite Crkva obnavlja duše, moral i obnavlja drevnu hrišćansku duhovnost, obnavlja sve ono čega su se doticali Božiji ljudi u prošla vremena, što svjedoči i ova stanjevićka svetinja.

Pogledajte šta se dogodilo od one najmonumentalnije ruševine Crne Gore, kako su iz Zavod za zaštitu spomenika predvidjeli da ostane. Evo, sad je postala jedna od najmonumentalnijih građevina Crne Gore, kao što je bila u vrijeme Svetog Petra Cetinjskoga i Petra Lovćenskog Tajnovidca i Mitropolita Save Petrovića.

Blagodarni smo prvo našem ocu Dimitriju koji je ugradio svoje kosti monaške u ovu svetinju, započevši da je obnavlja u vremenima kad niko, praktično, nije ni znao za nju. Blagodarimo i našem ocu, arhimandritu Jefremu sa bratijom, koji su ovdje ugradili sebe, sami svojim svijećama zarađujući i za svoj život i za obnovu ove svetinje uz pomoć čestitih ljudi, među kojima posebno mjesto pripada SO Budva. Zato neka Bog blagoslovi i da svaki napredak Opštini Budva.

Kod nas nema moje i tvoje, to znaju kaluđeri, nego je kod nas sve naše. A svi smo Božiji! Tako i ja ne dijelim na ono što je državno i opštinsko, i ono što je crkveno, za mene i jedno i drugo je narod, koji treba da bude narod Božiji i to ide zajedno. Uveli smo tu diobu, taj raskol, od vremena bezbožnika, od onih vremena zatrovanim brozomorom, najopakijom bolešću koja je harala i još uvijek, nažalost, hara Crnom Gorom.

Tada je došlo do tih dioba. Oni kažu da hoće da se vrate Crnoj Gori. Tačno, ali vratite se onoj Petrovićkoj Crnoj Gori, Crnoj Gori Mitropolita Petra Prvoga i Drugoga, Crnoj Gori kralja Nikole Prvoga. U to vrijeme je ova Mitropolija crnogorska, bila državna vjera, sve do 1918, pa ako hoće da se pozivaju na kralja Nikolu, evo im prilike!

Ne tražimo da bude državna vjera, ali da je ne progone. Nažalost Mitropolija crnogorska, moram javno da kažem, danas je progonjena, najprogonjenija Crkva u Crnoj Gori, da ne kažem na Balkanu. Progone naše monahe, monahinje koje su došle od Sibira i ovdje, u Crnu Goru ugrađuju svoj život. Zabranjuju im boravak, ne daju državljanstvo.

Hoće da ruše hramove. Počeli su da ruše još prije 15-20 godina hram na Pardusu, pa na Rumiji, i sada je pitanje krstionice cara Konstantina. Nadamo se da je to vrijeme prošlo.

Nadam se da će novi zakon o crkvama i vjerskim zajednicama, koji je u pripremi, konačno biti napisan onako kako je to saglasno sa vjekovnim predanjem Crne Gore i kako je to sada prihvaćeno u svim evropskim državama. Ne govorim samo o otimanju crkvene imovine, onome što su radili i njihovi prethodnici, nego i otimanju hramova, što je bilo predviđeno bezumnim nacrtom zakona.

Sve zavisi i od onih koji su sada na vlasti, da i oni shvate da je vrijeme takvoga gonjenja Crkve prošlo i da je sada vrijeme naše uzajamnosti i saradnje.

Ne tražimo da budemo državna vjera, već da Crkva sarađuje kao što je sarađivala kroz vjekove, posebno Mitropolija koja je stvorila, rodila Crnu Goru. Dakle, ova Mitropolija je sagradila izvornu Crnu Goru i njenu duhovnost, njen moral, i obraz sačuvala pred svijetom.

Nadam se da je prošlo vrijeme ubijanja mitropolita crnogorskih i monaha. Prošla su ta vremena i dako da Bog da ozdravi Crna Gora od opake bolesti brozomore. Ima nade da se vratimo Crnoj Gori Crnojevića, Balšića, Nemanjića, Svetog Jovana Vladimira, Crnoj Gori Petrovića, da se njoj vratimo i njihovoj duhovnosti, moralu i etici.

Amin, daj Bože! Na zdravlje i spasenje!

https://mitropolija.com/2019/04/05/mitropolit-amfilohije-prilika-za-pomirenje-ljubav-i-slogu-i-medju-pravoslavnima-i-sa-rimokatolicima/

 

Izvor: Fakti.org

POSTAVI ODGOVOR

*