CRNOGORSKI POLTRONI: NATO na nebu, a Milo na zemlji!

1

Za 140 godina koliko postoji kao država u današnjim okvirima, Crnom Gorom su vladala samo dvojica gospodara – kralj Nikola i Milo Đukanović, a teško je reći koji je bio veći dikatator, iako je ovaj drugi izabran demokratskim putem. Period između njih dvojice obilježio je jugoslovenski vladar Josip Broz, kome se Crnogorci nijesu klanjali ništa manje nego pomenutoj dvojici. U poslednjih pet godina, formalni vladar je, istina, Filip Vujanović, ali zna se u čijim rukama je sva vlast. „Šteta što nemamo tri Mila Đukanovića – pa da jedan bude predsjednik, drugi premijer, a treći na čelu državne zajednice“, izjavio je svojevremeno Miško Vuković, jedan od glavnih „gospodarevih“ poltrona.

Strah od sile zvana vlast, univerzalni je fenomen, ali nigdje, čini se, nije izražen kao u Crnoj Gori. Hoćemo li ga ikada razumjeti? Jer, da bi ga prevazišli, moramo se prvo sa njim sauočiti oči u oči. Zbog čega se dični Crnogorci, koji su se vazda busali u svoje junačke prsi, pridržavaju za „gospodarave“ skute? Zašto Crnogorac ideališe aktuelnu vlast, slavi je i nekritički veliča, često uvjeren da je od samog Boga poslata?

U knjizi „Život i običaji Crnogoraca“, Milorad Medaković nudi zapažanje koje odudara od uobičajene slike junačkog Cetinja i herojske mu periferije, po kojem Crnogorac: „…mnogo drži do sebe, do svog obraza i svog poštenja, a svojemu gospodaru slijepo se pokorava. Crnogorac zna da je Bog na nebu, a gospodar na zemlji. I što reče gospodar, on drži da je to i volja Božja. Koliko je junak na megdanu, utoliko je plašljiv od stroge vlasti. Stroga vlast može ga učiniti pravim robom.“

Crnogorac se vlasti plaši i kada nema nekog povoda. Svojeglavi buntovnik koji viri iz svakog stiha narodne pjesme, pred „gospodarem“ je mali čovjek koji ne samo što dodaje tuđoj veličini, već svojski radi i na vlastitom uniženju.

„Crnogorac je skrušeni poslužitelj svake vlasti“, piše pok. Šćepan Vuković, književnik i bivši urednik Pobjede, u knjizi Veseli lelekači. „U prošlosti je bio ližisahan i udvorica, sada je poltron, uvlaka i aplauder. Beskičmenjak i apologeta. Tegljač slika, zastava, plakata i trasnaparenata! Vikač i bukač sa stranačkih promocija. Siromašak koji strahuje da će, zamjeri li se gospodaru, izgubiti vascijelo bogatstvo.“

Crnogorac svom „gospodaru“ nudi duboki naklon, grljenje i ljubljenje, pa kumstvo i pobratimstvo, svetinje koje se ne odbijaju u Crnoj Gori. Kako zavrijediti „gospodarevu“ milost i povjerenje, biti mnogo manji od njega ali time i veći od ostalih, čovječuljak i veliki čovjek, istovremeno?To je borba neprestana za „gospodarev“ skut o koji se kači i veliko i malo.

Crnogorac od poslušništva i podaništva iščekuje i materijalnu korist, zapošljavanje, kredit, stan, plac za izgradnju kuće…

Za „gospodarem“ obavezno korača kamarila: braća, sestre, rođaci, kumovi, prijatelji…  No, ako mislite da je to presedan u crnogorskoj istoriji, grdno se varate. Sem djelimičnog zatišja u četiri i po decenije komunizma, Crna Gora je kroz čitavu svoju istoriju bila poprište najstrašnije pljačke od strane „gospodarevog“ okruženja.  Još u vrijeme vladike Petra I Petrovića Njegoša, jedan Crnogorac je primijetio da su u prvim organima državne vlasti uglavnom zasjeli vladičini rođaci. On je vladiku priupitao: “Odakle su bili Hristovi apostoli?” Kada mu je vladika nabrojao odakle su apostoli bili, ovaj mu je rekao: „Eto vidiš, od raznijeh mjesta, a ovi tvoji svi s Njeguša.“

I u doba vladike Rada, glavni trgovac u Crnoj Gori bio je Njegošev brat – Pero Tomov.

Dolaskom na vlast knjaza Danila, stvara se prava tajkunska organizacija, nalik današnjoj. Sve trgovačke i zelenaške radnje preuzeo je Danilov brat, vojvoda i predsjednik Senata, Mirko Petrović. Brojni njihovi rođaci, prijatelji i kumovi, počinju da napreduju u državnoj službi i da se naglo bogate, što će kulminaciju dostići u vrijeme vladavine knjaza Nikole.

Dakle, i tadašnjim političkim elitama u Crnoj Gori, ideologije i politički programi bili su samo pokriće za zajedništvo i solidarnost u odbrani veoma konkretnih materijalnih i socijalnih interesa. Iako ta činjenica nije bila nepoznata običnom narodu, većina pripadnika tog istog naroda se klanjala kako „gospodaru“, tako i svima oko njega. Kako tada, tako i danas.

Rene Filip Miler u knjizi „Stada i pastiri – vođe i buntovnici“, sa podnaslovom „Ko i kako narode vodi i zavodi i za čim žudi čovječanstvo“, skreće pažnju na odlučujući značaj straha za koji kaže da „gospodari u najranijim, kao i u najdubljim naslagama čovjekovih osjećanja“.  Vođe su, prema njegovim mišljenju, inkarnacija straha masa. „Svjetski poredak, pa sledstveno tome i njegovi lokalni derivati, temelji se na strahu i eksplaoataciji njegovih potencija karakterističnih za velike mase ljudi.“

Danas je riječ o osobito surovoj fazi u uspostavljanju svjetskog aparthejda, kaže u knjizi „Globalna civilizacija“ dr Ričard Fakl, profesor međunarodnog prava sa Pristona. „Demokratija umire, pošto je logika preokrenuta. Država postaje agent svemoćnog tržišta. Sistem koji se uspostavlja – hijerarhijski je u svojoj strukturi, eksploatatorski u svojim posledicama za ljude, rasipnik resursa i uništivač prirode.“

Ključ za razumijevanje lokalnih procesa je, dakle, svjetski poredak moći. Na žrtvenik svjetske vlade i poretka, crnogorski režim je stavio prošlost, sadašnjost i budućnost ljudi nad kojima vrše vlast. Ovu žrtvu on smatra najvažnijim dokazom vlastite lojalnosti i kooperativnosti.

Na već arhetipski strah Crnogoraca od svog „gospodara“, nakalemio se tako i strah od svjetskih moćnika (utemeljen sankcijama, bombardovanjem, brojnim ucjenama i uslovljavanjima u evro-atlantskim integracijama). Ono što je nekad bilo – Bog na nebu a kralj Nikola na zemlji; sada je NATO na nebu a Milo na zemlji.

Piše:Ljubiša Moračanin

Magazin Sedmica

1 KOMENTAR

  1. KNEZ DANILO PETROVIĆ NJEGOŠ

    Knez crnogorski, prvi svetovni vladar Crne Gore, naslednik vladike Petra II Petrovića Njegoša. Rođen je na Njegušima 6. juna 1826. godine. Postao je crnogorski knez 1851. Za njegove vlade proces stvaranja crnogorske države ušao je u završnu fazu. Knez Danilo pretvorio je Crnu Goru u svetovnu državu posle borbe sa jakom opozicijom, kojoj je na čelu bio brat Petra II, Pero Tomov. Kneza Danila u toj borbi podržava Rusija, želeći da učvrsti svoj položaj u Crnoj Gori. Pod uticajem svoje obrazovane i bogate supruge Darinke Kvekić, iz ugledne srpske tršćanske porodice, Danilo je pokušao da uz pomoć Francuske (kamo je i lično putovao) dobije međunarodno-pravno priznanje Crne Gore, što je štetilo njegovim odnosima sa Rusijom i Austrijom, koje su smatrale dobre odnose Crne Gore i Francuske kao pretnju svojim interesima.

    Porta se ne slaže sa proglašenjem Crne Gore za kneževinu. Zato je knez Danilo 1852. napao i zauzeo tursku tvrđavu Žabljak. To dovodi do pohoda Omer-paše Latasa na Crnu Goru koji spada u grupu najvećih stradanja Crnogoraca. Knez Danilo je, koristeći iskustvo iz ovog rata, doneo odluku da reorganizuje crnogorsku vojsku i ustanovio je 1853. krstonosnu vojsku, čiji je svaki vojnik nosio limeni krst na kapi kao oznaku, pa je otuda došao njen naziv. Krstonosna vojska je mobilisana na dobrovoljnoj bazi i imala je 9.700 ljudi. Starešine su bile najsposobniji ljudi iz plemena i nosili su razne činove: desetara, stotinara, hiljadaša, barjaktara. To još nije bila regularna vojska, ali se taj sistem zadržava do 1903. godine. Vojsci nedostaje oružje a pogotovo artiljerija.

    Vojničko jačanje Crne Gore knez Danilo je pokušao da iskoristi za dobijanje samostalnosti i teritorijalno razgraničavanje sa Turskom. Naročito na tome radi za vreme Pariskog mira 1856. godine. Velika crnogorska pobeda na Grahovu 1858. dovela je do delimičnog uobličavanja granica sa Turskom. Knez Danilo je pao kao žrtva lične osvete, u atentatu koji je na njega u Kotoru 13. avgusta 1860. godine izvršio Todor Kadić iz Bjelopavlića, čiju je sestru pijani knez silovao šest godina ranije na Trojičin dan pod manastirom Ostrogom.

POSTAVI ODGOVOR

*