Danas je Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac

1

Rodom iz Popova polja, u Hercegovini, od roditelja prostih i blagočestivih. Od detinjstva ispunjen ljubavlju prema Crkvi Božijoj, kada je poodrastao otišao je u manastir Tvrdoš gde je primio monaški čin. Ubrzo se pročuo kao veliki podvižnik. Mimo njegove volje, izabran je za episkopa Zahumskog i Skenderijskog. Stolovao je u Tvrdošu, odakle je svoju pastvu utvrđivao u pravoslavnoj veri, čuvajući je od turske svireposti i latinskog lukavstva. Kada su Turci razorili Tvrdoš, prešao je u Župu kod Nikšića pa u Ostrog, gde se podvizavao u strogom postu i istrajnoj molitvi. Mirno se upokojio u Gospodu 29. aprila 1671. u XVII veku, ostavivši svome narodu cele, netruležne mošti nad kojima se do danas dogodilo nebrojeno čudesa.

 

Radio Svetigora

1 KOMENTAR

  1. VASILIJE OSTROŠKI

    On je bio rodom iz Popova, i bio je arhimandrit u manastiru Tvrdošu, za koji se pripovijeda da je negda bio hercegovačka mitropolija, a sad od njega stoje samo zidine kraj rijeke Trebišnjice.

    Jednom otide sveti Vasilije arhimandritom u Svetu Goru i odande u Rusiju, a kad se odonud s bogatijem darima vrati natrag, nađe svoj manastir od Turaka poharan i razoren.

    Potom otide u Srpsku patrijaršiju te ga patrijarh Gavrilo zavladiči i postavi mitropolitom hercegovačkijem. Vrativši se iz Patrijaršije, načini sebi dvor na Rudom polju, gdje je sad nikšićki grad Onogožd.

    U to vrijeme pošalju Hercegovci nekakvoga Jezdimira iz Trebjese u Carigrad da im traži pravice, ali Turci njemu u Carigradu iznesu sablju i Alkuran, pa ga zapitaju koje voli: ili da se poturči, ili da mu odsijeku glavu. On primi Alkuran, i tako ga poturče na silu i pod imenom Jezd-age vrate ga u Hercegovinu s fermanom da gradi grad na onome istom mjestu gdje je vladika Vasilije bio načinio sebi dvor. Kad Jezd-aga dođe u Hercegovinu i pokaže ferman, vladika Vasilije ostavi svoj dvor i otide u planinu Ostrog u pećinu, u kojoj su živjeli kojekak’i isposnici. Kako je još imao podosta novaca, tako najmi majstore te onu pećinu rasprostrani i u njoj načini crkvicu va slavu vavedenija presvete Bogorodice i nekoliko ćelija i mađupnicu. I tako od isposnice postane manastir Ostrog. Niže ovog manastira oko jedne četvrti sahata u ravni bila su dva sela: Gošćeradići i Milanovići s crkvom Svetom trojicom. Gdjekojima od ovijeh seljaka vladika Vasilije zemlje pokupuje još poniže u selu Dubravama mjesto onijeh koje su ondje imali, a gdjekoji mu svoje zemlje prodaju, kao i ovaj Sava Laković što mu je prodao Velji do, i tako on krene odande obadva sela, i svi Bjelopavlići potpišu mu se da će manastiru Ostrogu, dokle god u njemu poje leturđija, davati na godinu od svake kuće po bagaš žita i svake treće godine po jednog brava.

    Kod one seoske crkve on načini kuću za svoje mlađe, i od te crkve i kuće postane poslije manastir Pod Ostrogom, a ono se gore nazove Gornji manastir.

    Pripovijeda se da je odande vladika Vasilije vladikovao Hercegovinom još 15 godina, a kad umre (29. aprilija), ukopaju ga niže manastira u Gradini.

    Pošto prođe 7 godina poslije njegove smrti, prisni se jednu noć proigumanu Župskoga manastira gdje ga zove vladika Vasilije da ga iskopa iz zemlje. Kad proiguman to, kao kakovu istinu, ujutru kaže svome društvu, oni mu se stanu smijati. To mu se prisni i drugi put, ali on društvu ne smijede više ni kazivati. Treći put mu na snu dođe vladika Vasilije obučen kao vladika kad služi s kadionicom u ruci i stane ga kaditi, pa ujedanput udari ga kadionicom u čelo, a iz nje prsne vatra njemu po licu. U tom se on trgne iza sna pa rukama za lice, a to po licu sve rane od vatre i od bola, ne može za njega da se prihvati. Kad ostali kaluđeri to čuju i vide, više mu se nijesu podsmijevali, nego odmah uzmu motike i trnokope i lopate i pođu s njime da iskopaju vladiku Vasilija; i došavši pod Ostrog, gdje je već bilo nekoliko kaluđera, kažu šta je i kako je, i svi zaposte kao isposnici i stanu se jednako Bogu moliti i bdenija držati, pa pošto tako provedu nedelju dana, onda otidu na grob i otkopaju ga, kad tamo a to vladika Vasilije cjelokup i svet. Potom ga u ćivotu namjeste u crkvi u gornjemu manastiru, gdje je i današnji dan.

    Ondje kod njegova ćivota sad sjedi jednako po jedan posnik, i služi se leturđija na Badnji dan, na Krstovdan (uoči Bogojavljenija), na Veliki četvrtak i 29. aprilija (kad je umro), a osim toga i kad ko plati. O Trojicama dolazi narod ne samo iz sve Crne Gore i iz ostalijeh obližnjijeh plemena, nego i iz Hercegovine i iz Bosne, te ga cjeluju i prilažu ko što može. Crkvari ovi iz daljnijeh mjesta, stanu dolaziti još u srijedu, pa se pored molitve ondje i vesele, igraju i pjevaju. I sami Turci (Srbi zakona turskoga) dolaze kašto (kao u Studenicu svetome kralju) te cjeluju i čitaju im se molitve i prilog daju, kao što je nedavno nekakav Hadž-Alija Verizović iz Nikšića, koji nije imao djece, dolazio sa ženom, te im u Gornjemu manastiru držali bdenije i služili leturđiju i cjelivali i darivali svetoga Vasilija, a pošto mu žena potom rodila sina, šalje manastiru svake godine po oku voska.

    U Gornjemu manastiru bilo je do godine 1853. pismo patrijarha Gavrila kako je arhimandrit Vasilije zavladičen i postavljen hercegovačkijem mitropolitom, tako i ono kojim su mu se Bjelopavlići obrekli davati žito i brave i još koješta što je on sam zapisivao, pa je to u početku pomenute (1853) godine sve propalo.

    Kad je Omer-paša odozdo došao s vojskom do pod Martiniće, a hercegovački Turci preko Planinice pod Ostrog, u Gornji manastir zatvore se Mirko Petrović (brat kneza Danila) i Novica Cerović i ovaj arhimandrit Nikodim sa 30 momaka. I 9 dana su se junački branili i pobili sila Turaka, koji su na njih često navaljivali, a kad im deseti dan knez Danilo (valjda bojeći se da ih Turci ne bi nadvladali i svetoga Vasilija spalili) pošalje zapovijest da ostave manastir, samo svetoga Vasilija da gledaju da iznesu, oni noću sa svetim Vasilijem pobjegnu, a pomenuta pisma, kao i drugo koješta, ostave te Turci razgrabe i unište. Da je ondje bilo i ovo pismo patrijarha Maksima, i ono bi tako propalo, nego je srećom bilo u selu kod roda gospodina arhimandrita, u kome se sačuvalo do danas. […]

    (Vuk Karadžić: „Primjeri srpsko-slavenskoga jezika“, 1857)

POSTAVI ODGOVOR

*