Dane Čanković: Na ljutu ranu dobrota i ljepota

0

Posvećeno Andreju.

Potrebno je samo da donesemo odluku. Izbor je isključivo naš, i u zavisnosti od njega ishod je izvijestan. Biti spasen ili ne…

Kakva muka, patnja ili nečije lukavstvo i sila može navesti čovjeka da se okrene protiv sebe, svoga identiteta, protiv svojih predaka u sebi? Svoju slabost da opravda ružnom kritikom naroda iz kojeg je. Koje nezadovoljstvo sobom treba da ima, pa da poželi da bude neko drugi. Da govori, da su Srbi najgori narod… Srpski narod je vijekovima bio izložen ogromnim stradanjima, pritiscima, ne samo da bi ga porobili, već i da bi ga učinili suštinski drugačijim. Ogroman broj Srba žrtvovao se da bi odbranio svoj identitet. Bilo je i onih koji su poklekli i postali neko drugi. Više decenija protiv srpskog naroda vodi se specijalni rat kako bi se presjekli istorijski i duhovni korijeni koji srpskom narodu daju životne sokove za savjest, moral, istinski smisao i vječni život.

Koliko god se sistem trudio da srpski narod zaboravi svoje velike ljude, važne i za sveukupno čovječanstvo, to je sada hrvatski sistem, u pokušaju da se nakalemi na duboki korijen, nailazio je na srpsku i pravoslavnu originalnost.

Velika se sila okomila na genetski srpski kod, pomogla i Hrvatima da zamijene uloge sa Srbima… sada neki pali Srbi osjećaju kompleks od Hrvata. Nije ni čudo. To se moćno sveobuhvatno i sistemski radilo. Vicevima. Srela se poslije dužeg vremena dva Srbina na Jelačića trgu u Zagrebu. Poljubiše se dva puta, a jedan od njih krenu i treći put, poslije toga ovaj drugi poče ga više puta ljubiti. Šta ti je? Što me toliko ljubiš? A ovaj mu odgovori. Bolje da misle da smo pederi nego Srbi. Kada su u pitanju vicevi, ljudi nisu oprezni tako da se lukavo osmišljena poruka ugrađuje u podsvijest, i suptilno formira mišljenje i stav… tipičan je i vic koji se priča kod nekih Srba… ukoliko bude rata, sad ću ja ići za Švedsku… Formiranjem svijesti još u đačkim danima pjesmicama: „Više volim Tita nego mamu, više volim Tita nego tatu“. A od bioloških roditelja više se voli samo Otac nebeski. Lažnim bogom su obmanjivali i silovali um i srca srpska, navodili su i prisiljavali Srbina da mu posljednja želja bude „ulazak u Partiju“, a ne u Carstvo nebesko.

Šta se to krije u srpskom narodu, kada ga najveće zemaljske sile hoće da zatru (ne misli se na puke izvršioce)?

Možda se to može objasniti kosmičkim događajem:

Jasenovac 1941. Gleda Srbin Vukašin Klepac, odavno već sveti, svog Hrvata dželata i mirno, sa vječnom spoznajom izgovara rečenicu, koja i sada odzvanja svijetom, „Dijete samo ti radi svoj posao“ i on krenu da ga kolje, za sva vremena pamteći Vukašinov pogled. Znao je Srbin Vukašin, da je i Hrvat dželat stvoren po liku Božijem i dušom bezgrešnom*. Da je zbog grijeha Adamovog čovjek izgnan iz raja. Da je grijeh krvnih predaka Hrvata dželata u njegovoj podsvijesti kao ogroman teret i snaga (u svakom čovjeku genetski se prenosi grijeh i svako iskustvo naših krvnih predaka). Zna Srbin Vukašin da je svaki čovjek u svojoj suštini dobar, jer je od Gospoda stvoren.  Zna on da zlo spolja ulazi u čovjeka i preko njega se pokazuje i djeluje, i zato, bez ikakve ljutnje i straha sa dubokom spoznajom, mirno, gledajući dželatu u oči izgovara svevremensku rečenicu „Dijete samo ti radi svoj posao“,  zadobijajući Carstvo nebesko. Moli Boga Vukašin sveti za svog dželata da i on dođe u Carstvo nebesko (u srpskom narodu je poznata molitva za svoje neprijatelje).

O  strašne li uloge dželatove i velike li borbe dobra i zla i pobjede čovjekove nad zlom, praštanjem i pokajanjem. Čovjek se vraća odakle je prognan, tako što pobjeđuje iskušenja na koja nailazi opterećena grijehovima svojih predaka. Najteže je iskušenje onog grijeha kojeg ostrašćeni čovjek najviše priželjkuje.

Nisu Šiptari stvorili takozvano nezavisno Kosovo zbog svoje snage ili novca, nisu ni Hrvati uradili to što su uradili zbog svega toga, već što iza toga stoji onaj centar svjetske moći koji sebe predstavlja izuzetnim. On hoće da sruši svaku vrstu suvereniteta, državnog, narodnog, da uništi nacionalnu privredu, da omlitavi ličnost, anestezira dušu, presiječe korijen životne energije i radosti, uništi i fizički sve ono što svjedoči stvarnim, istinskim i neprolaznim vrijednostima, i sve svede  na pojedinca otrgnutog od Božijeg ustrojstva, kojeg je lako porobiti, i čiji će smisao života biti da bude u funkciji „izuzetnog“ centra svjetske moći.

Zato se svijetu nameće potpuni pesimizam, ravnodušnost, ravna linija neživota, jer hoće da predstave da su ljudi u svojoj suštini zli. Ako hoćemo da uništimo zlo, moramo ubiti čovjeka, sebe. Odavno smo u procesu osvajanja slobode pojedinca, tako što podstičemo i učestvujemo u sveopštem grijehu. Manipulacija, obmana, iluzija, prihvatanje laži kao načina života, glad, ratovi, stradanje, krv. U takoj situaciji ljudi kao jedini izlaz vide u tome, da zavape onom koji je sve to izdejstvovao, da dođe i nametne mir cijelom svijetu, tako što će njime zagospodariti. Nikada nikome nije uspjelo da zagospodari cijelim svijeto, neće ni u buduće.

Jedine dvije države koje mogu da predvode ljudsko društvo jesu SAD i njihova ideologija amerikanizacije i izuzetnosti, koja će se zasnivati na davanju slobode pojedincu… i Rusija čija će se ideologija zasnivati na slobodi kolektiviteta – naroda i pojedinca. Ukoliko budu odvojene od Boga, obe ove ideologije će biti totalitarističke…

Gdje je tu srpski narod i srpska država? Iznad njih, ili između njih kao kopča? Kako ćemo najbolje izabrati naš položaj? Ako budemo odlučivali mi sami, kada nas udaraju sa svih strana, najmoćnijim oružjem, pogriješićemo. Tu odluku ne možemo prepustiti ni SAD – izuzetnom centru moći ni golemoj Rusiji. Treba da vidimo kome su tu odluku, u najtežim vremenima prepuštali naši najbolji preci. Oni su tu odluku prepustili Bogu. On najbolje rješenje daje. Ali kada? Onda, kada odnjegujemo dobrog čovjeka. I bez obzira što u srpskom narodu ima i onih koji najdublje padnu čineći veliko zlo, ima i onih, možda, baš zbog prethodnih, koji dosegnu najviše visine, oni koji se posvete.

Bog će za srpski narod najbolje rješenje oživotvoriti kada na ljutu ranu nepravde i zla odgovorimo dobrotom, istinom i ljepotom.

„Kad je Bog sa nama, ko će protiv nas?“

napomena                                                          

*Kao što postoji Sveto Trojstvo, Otac, Sin i Sveti duh, tako je u čovjeku prisutno svojevrsno trojstvo, duša koja je bezgrešna, um u kojem je, između ostalog, pohranjeno sve iskustvo i grijeh naših predaka i koji obezbjeđuje „sinhronizaciji“ duše i tijela i sam proces mišljenja koji je autentičan i ima najvišu vrijednost u sobodi, kao i tijelo. To trojstvo duše, uma i tijela je u uzročnoposljedičnom odnosu. Gledajući čovjeka takvog, kao ličnost sastavljena od tri „segmenta“, i „energije“ mišljenja, te njegovom odnosu prema Bogu i lukavom, svaki čovjek je grešan. Međutim, po sastavnim „elementima“ duša je bezgrešna, dok čovjek slobodnom voljom uma i tijela čini zlo i tako „anestezira“ dušu.

I na kraju svaki tekst završavam:

Pobijedimo krizu radom, radujmo se i radimo.

POSTAVI ODGOVOR

*