Dani(j)el Simić: Sva sreća pa Kolinda voli djecu

    Ili koji je među vama čovjek u koga ako zaište sin njegov hljeba kamen da mu da? Ili ako ribe zaište da mu da zmiju?

    0

    Dalje se u Jevanđelju po Mateju kaže: Kad dakle vi, zli budući, umijete dare dobre davati djeci svojoj, koliko će više otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole?

    Srbima je, bili religiozni ili ne, ostalo još samo da se Bogu mole. Bez posrednika. Nemaju izabrane predstavnike, koji bi štitili ono što oni kao zajednica imaju kao interes. Ti predstavnici, ne da nemaju jedistvenu viziju šta bi to Srbi trebali biti, nego ni sami, kao ideološki supstrat, u verbalizovanju ne prebacuju više od estradnih predizbornih laži. Zatucavanja i mračnjaštva. Ne unapređuju i ne osavremenjuju.

    Srbi su danas, prije svega u duhovnom smislu, u sasvim nepovoljnom, erozivnom i krajnje neodrživom položaju. Bez namjere da ovo preraste u kvazitraktat naučne misli, koja bi trebala utvrditi da li se to desilo nenadoknadivim demografskim gubicima u Prvom i Drugom svjetskom ratu; mislim da je danas, kada je stanje sa polubijelom kugom takvo kakvo jeste, mnogo zlobniji onaj kvar u glavi.

    Kad nijeste dobri u glavi, pitanje je vremena kad će stradati i tijelo.

    Što Srbi uopšte moraju postojati?

    Srbi su kraj dvadesetog vijeka dočekali kao Jugosloveni. Što će reći kao nepostojeća nacija. U Beogradu tako i danas one što su izbjegli sa Kosova zovu u školi Šiptar, one iz SR Hrvatske ustaša, a nas ovdašnje u najboljem slučaju Boske.

    Princip „slaba Srbija, jaka Jugoslavija“, uz dvije pokrajine (a nikako nijesu Slavonija i Dalmacija), te ostala naslijeđa antisrpskog AVNOJ-a; učinila je da smo bili krajnje moderni. Baš po američkom principu kotla za taljenje naroda. Na pragu da termin „srpski“ jezik izjednačimo po aktuelnosti sa „staroslovenski“.

    Onda su nas probudila latinična slova U. U Jasenovcu. Razbijeni mozgovi na Kupresu. Davljenje vojnika na tenku u Splitu. Blokade kasarni, gdje je vojska koja je oslobodila Ljubljanu, Zagreb i Sarajevo u dva rata; odjednom postala srbokomunistička četnička armada. Ispostavilo se da smo, izuzev u slučaju Makedonije, okruženi veoma oružano i masmedijski agresivnim nacionalnim programima, koji privremeno napuštene planove iz vremena Hitlera, pokušavaju dovršiti novovijekovnim metodama.

    U isto to vrijeme, kod Srba u cjelini su široko rašireni i medijski ispraćeni čak i od državnih televizija, oni fufljari koje ja zovem Nevladinićima. Legitimno je da nam djeca slušaju o tome kako su nacionalni osjećaji polupismenjačka glupost, a navijanje za Redsokse ili Timbervulfse strast koja se mora poštovati. Ljudsko pravo.

    Da teta čokoladicu, da ne plačeš

    Kolinda Grabar-Kitarović je obična primitivuša. Nazadna klerikalno-fašistička glupačica, politički zabravljena u nemogućnost oštrog, makar deklarativnog odricanja naslijeđa Ante Pavelića. Ne kažem to zbog izvinjenja koje je uputila glede čokolada proizvedenih u Srbiji, koje je omaškom razdijelila djeci poginulih dubrovačkih zengi. To je politički folklor u Hrvatskoj. Ko prati, drugo ne bi ni očekivao. Na tu skandaloznu činjenicu, morala je nešto reći. Zaboga, ona dijelila srpske konditore?!?

    Da je pametna, savremena političarka, koja vodi jednu od suverenih kapitalističkih republika u sastavu Evropskog saveza, kad je već SFRJ bila tamnica, mogla je svoju reakciju formulisati u smislu:

    „Hrvatska je krupnim koracima zakoračila u globalizaciju, te se kao članica EU zalaže za slobodan protok ljudi, roba i kapitala. Na to se treba navikavati. Prisustvo čokolada beogradskog Štarka u paketićima, treba posmatrati upravo kao trijumf ideje za koju su se borili naši branitelji. Ta srbijanska tvrtka je u posjedu Atlantik grupe iz Hrvatske. Osim vojno, posljeratna Hrvatska je Srbiju porazila i ekonomski.“

    No, ona je to što sam već rekao. Pa nije vlastna. Šta, nije Štarkova čokolada, već Pionirova? Nema veze prodaće nam Srbi i to.

    Umjesto toga, pričala je o tome kako je iz Dejtonske Doline Plača (bez izdvajanja Efbiha kao stvarnog izvora) ugrožavaju teroristi. Potom je dobrosusjedske odnose začinila još jednim saopštenjem, u kojem kaže da nije protivzakonito u Neovisnoj Republici Hrvatskoj, da u epicentru zla Nezavisne Države Hrvatske piše „Za dom spremni“. Da to tek trebaju pogledati mastiljare. Treba li uklanjati ili ne.

    Serem vam se u Jasenovac

    Osim što je to nekažnjeno već rekla Šešeljeva seksualna fantazija, mogu sebi dopustiti ovakav podnaslov. Gotovo ništa nema smisla više pisati u svrhu buđenja izabranih predstavnika. Čak ni meni, koji sam prije samo desetak godina u ovdašnjem javnom mnenju, a naročito u Beogradskom krugu dvojke, dočekivan kao ksenofobični šovinistički paranoik, fašista i ratni huškač, samo jer sam pokušavao u medije proturiti koju riječ ili reportažu o Jasenovcu. Sa sve nespornim činjenicama iz prošlosti i sadašnjosti. Ovdje je to posebno bilo zabranjeno na RTRS i u Nezavisnim novinama. O epizodama iz Otadžbinskog rata da ne pričamo.

    No, nijesam odustajao. Otud je 2009. godine nastao i Frontal. Smetalo je sve, posebno što je samo ćirilicom. A ustašluk ima para…

    Danas polako gledam kako misao za koju sam se zalagao pobjeđuje. A i to, jer je to bila organska potreba za samoodržanjem, utkana u kolektivno nesvjesno plebsa koji se još samoimenuje Srbi. Takvu retoriku su nepogrešivo nagrađivali na izborima, bez obzira koliko ranije o istu se ogrešivao onaj koji je zagovara.

    Takva misao i raspoloženje u medijima Srpske je pobijedila NVO-Kosovo-za-patike-B92-Soroš-Šiftung-dupedavne milione ulagane u debilizovanje srpske djece. Pobijedila je, da, ali samo estradno-politički. Ne i državničko-politički. Što opet iz prve ruke znam, učestvujući koliko umijem u upoznavanju javnosti sa pojmom Jadovno.

    Za krčmlije narodnih para, razni festivali socrealističke i petokračke podloge, svi od reda latinicom, dobijaju više desetina hiljada maraka iz budžeta. Da se mladost zabavlja. Jadovno, uglavnom, samo obećanja.

    Oprostiće ti Stipe što te tukao

    Treba li podsjećati srpske glavare na posljednju izjavu Stipe Mesića kao predsjednika, kada je izjavio da će poslati vojsku da Srpsku prekine u Posavini, ukoliko ista pokuša da izglasa neovisnost? Mislite šalio se, nije znao čiča šta priča, pa je slučajno to posljednje rekao?

    Treba li sad izlizivati jagodice kucajući slova koja ukazuju na nesrazmjeru civilizovanosti, kosmopolitizma, te slobode govora u srpskom narodu; u odnosu na nacionalne i ratne teme u Hrvatskoj i Efbihu? Od polupane spomen ploče na Slanoj, do dvopismenih tabli u Vukovaru?

    Ne treba.

    Banja Luka na to uzvraća sama skidajući ćirilične, i zamjenjujući imena ulica onima koja imaju i latinicu. U Sarajevu im ne pada na pamet, sa sve spomenikom multietničkom čovjeku ispred Saborne pravoslavne crkve na trgu Alije Izetbegovića. I Beograd, nećete vjerovati, ali od njih sam već digao ruke.

    Ne treba pisati, jer to niko ne sluša. Pročitaju, naljute se, ali ne slušaju.

    Treba:

    Zato ću sada napisati samo da očekujem predsjednika Srpske ove godine nad Šaranovom jamom, gdje se sjećamo 40.000 žrtava ustaških logora smrti Jadovno. U suprotnom ću smatrati da je oćutao i progutao to, što nam se Kolinda posrala u Jasenovac. Sa sve Donjom Gradinom pride. I to ću reći. Ovdje ili ko bude smio da me zovne na TV.

    Sad me već strah da će inatni Dan Republike ove godine biti u bojama nove predizborne kampanje za jednu partiju, amaterski odrađen i u stilu privatne žurke. A maštam o paradi prkosa, mada ne baš onakvoj kakvu sam ove godine zazivao. Pravi sam vam ja ložač na te stvari, a nijesam član ni jedne partije, pa ja sa ljubavlju i voljom se odazivam na takve manifestacije. Taman kao na referendum. Znam za jadac, ali džaba. Opet se odazivam.

    Nadalje, pod hitno se nešto treba mijenjati u izvinjivačkoj politici kakvu je najbolje demonstrirao Usnija u izjavi sa aerodroma Nikola Tesla. Patetično kontrastirajući besplatnom reklamom hrvatskoj robnoj marki koja proizvodi bajadere, premijer Srbije se ponašao isto kao Boris Tadić. Rekla je ta polegušna mis veleizdaje, da neće izdavati naređenja Vojsci Srbije da postupi po rezoluciji 1244, ukoliko Šiptari u Prištini proglase nezavisnost. Neću ni da vas sikiram neizvijesnošću, samo vi pišajte po nama.

    Nije to prava kama, to je keks iz Mire Cikote

    Taj isti Usnijin hrvatski proizvođač je svoj pogon u Prijedoru unaprijedio otkako su podanici EU. Rade punom parom. Odgovara im zbog zakona i tržišta, da u istu ne uđemo nikada. Isto tako i Srbija. I u tom će pravcu djelovati.

    No, nije problem ako će Kolinda i njene naci-figurice vojnih patuljaka birokratisati po Briselu, tražiti čik Ronhila ili okrajak Frondija u srpskom, uz jedva okresanu oblovinu u svom oku. Rastezati i spuštati upitničku šipku da se Srbija, i mi sa njom, još više poklonimo. Dok ne poljubimo pod.

    Problem je što oni svaki dan sa TV truju svoj narod mržnjom. I smatraju to bogougodnim djelom. Problem je što se možemo probuditi i shvatiti u jednom trenutku, na nekoj novoj krivini tipa Breksit, Tramp, pad Berlinskog zida… da je Stipe Mesić još živ, bez obzira što možda do tad umre kao Franjo Tuđman.

    Da su to manijaci kojima nikakav rat nije gotov, ako postoji ikakva šansa za to da granica sa Srbijom bude na Drini, a ne na Uni, gdje su u Dubici pokušali da pređu rijeku 1995. godine.

    Tolerišući TV-kalendar i udžbenike u Zagrebu i Sarajevu, sve te silne dokumentarce i komercijalne filmove nacionalističke tematike, izjave kao ove kojih smo se ovdje dotakli; a ne reagujući na njih, tako samo ohrabrujemo te popijene pameti da je nastavak ratnog sukoba poželjan i moguć.

    Pripazite kakve poklone dajete svojoj djeci, kad već ni Kolindi nije svejedno. 

    Dani(j)el Simić, Frontal

    POSTAVI ODGOVOR

    *