Đinđićev telohranitelj: Koštunicu su napadali da bi sakrili istinu on nema veze sa atentatom, Bagzi je čovek CIA!

0

Srbija se zbog njegovog stava nalazila pred sankcijama, a njegovi lažni naslednici i posthumni tumači trude se da tu istinu sakriju. Neka otkriju iz kojih motiva i po čijem nalogu su to radili i rade – kaže u ekskluzivnom intervjuu za IN4S Milan Veruović, šef obezbjeđenja ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića, koji je i sam ranjen u atentatu.

Mnogi i danas sumnjaju u zvaničnu verziju „istine“ kada je u pitanju atentat na premijera Đinđića… Sa druge strane, mnogi tvrde da su u taj 12. mart prste umiješale i strane službe, a vi čak tvrdite da je CIA imala i svog čovjeka u Zemunskom klanu. Ko je on i na osnovu čega iznosite takve tvrdnje, imate li dokaza za to?

U knjizi „Treći metak“ posvetili smo ozbiljnu pažnju i posvetili čitavo poglavlje temi „CIA u Zemunskom klanu“. Naravno, kao i svemu ostalom, i ovom smo prišli krajnje temeljno i te tvrdnje su zasnovane na svjedočenjima zaštićenih svjedoka, kao i iskazima najviših zvaničnika bezbjednosnih službi i policije tog vremena. CIA je imala svog čovjeka u klanu i njegovo ime je Čedomir Mihajlović, nekadašnji migrant i sitan kriminalac, kojeg su Amerikanci vrbovali i koristili za svoje potrebe, što se i navodi u zvaničnim dokumentima BIA. On je učestvovao kako u pobuni „Crvenih beretki“ tako i u mnogim drugim aktivnostima klana. Tragovi CIA se ne odnose samo na spomenutog Čedu, već i u skrivanju i pripremi zaštićenog svjedoka Lubiše Buhe, o čemu se takođe priča, kako u svjedočenjima, tako i u memoarima Zorana Mijatovića i ostalih rukovodioca naše službe. Osim toga, depeše Vikiliksa detaljno govore o zalaganju i naporima CIA kada je u pitanju dobijanje statusa zaštićenog svjedoka koje je sud oslobodio krivične odgovornosti.

Konkretno se radi o Dejanu Milenkoviću Bagziju, za čiji status su posebno bili zainteresovani iz američke ambasade.

Prema nekim teorijama, u atentat su bile umiješane i susjedne države i njihove službe, prije svega Hrvatska…

Preciznim uvidom u policijska dokumenta koja su vođena u istražnom postupku došli smo do podataka koji govore o umiješanosti stranih državljana koji su pod sumnjivim i nikada istraženim okolnostima tog dana boravili u Srbiji, a po tvrdnjama nekih svjedoka i direktno učestvovali u atentatu. Konkretno, radi se o hrvatskom državljaninu Rajmnodu Rojniku, do kojeg je policija došla pomoću foto-robota, odnosno nacrtanog lika neposrednog izvršioca, a po iskazu svjedoka iz zgrade odakle je pucano na nas. Daljom obradom najvažnijeg svjedočenja za ceo postupak, policija dolazi do saznanja da je lice koje odgovora datom opisu 11. marta, bez unošenja u evidencionu knjigu, ušlo u Srbiju na graničnom prelazu Bajakovo – Batrovci. Intervencijom kolega iz Interpola saznajemo da je riječ o Rojniku, koji je prilikom boravka u Beogradu 12. marta u vrijeme izvršenja atentata koristio mobilni telefon koji je pod specijalnom obradom i dovodi se u vezu sa nekoliko ubistava u Švajcarskoj i Grčkoj. To je bio više nego dovoljan razlog da tužilaštvo istragu proširi u tom smjeru, ali naravno do toga nije došlo. Nameće se logično pitanje, ko i zašto to nije dozvolio? Ko su ti kojima istina ne odgovora, saznaćemo, vjerujem, kako je to Dušan Mihajlović rekao za 30–40 godina, kada službe otvore svoje dosijee. Međutim, ko je svojim nečinjenjem, najblaže rečeno, učestvovao u skrivanju istine moramo saznati sami, poštujući zakone i pravilnike koji pozivaju na odgovnorst za propuste u radu, kako policije, tako i tužilaštva i suda.

Koštunicu su napadali da bi sakrili istinu

Deo javnosti i danas vjeruje da je Vojislav Koštunica bio nalogodavac i inspirator ubistva. Koliko istine ima u tim tvrdnjama i koliko su odgovorni Koštunica, Aca Tomić…?

Deo javnosti je obmanut tom podmetnuom pričom, koja kada se uporedi sa činjenicama, pada u vodu. Problem je u tome što su činjenice i svjedočenja dobile status teorije zavjere, a zavjera je postala zvanična istina koja, naravno, u većem dijelu društva i dalje izaziva ozbiljne i opravdane sumnje. Priča o učestvovanju Koštunice i njegovih saradnika u atentatu služi za skretanje pažnje sa ključnih pitanja o kojima sam već govorio. Uostalom, šta je spriječilo tadašnju vlast i sud da proceusiraju i dokažu krivicu Vojislava Koštunice? Ne postoji nijedan razlog da vjerujemo kako je Koštunicu, kao njihovog političkog konkurenta, spasla sreća – ne, on je žrtva teorije zavjere koja za cilj ima udaljavanje od istine.

Znamo, međutim, da su postojali pritisci na Đinđića „iznutra“. Kakvi su bili oni „od spolja“?

Da bi smo dobili pravi odgovor, moramo pustiti Zorana „da govori“… Tim principom smo se rukovodili i u knjizi, podijeljenoj na dva dijela (Sudski postupak i Politička pozadina ubistva). Nije potrebna naročita mudrost da shvatimo u kakvim je međunarodnim okolnostima Đinđić položio svoj život, a to je najvažnija tema od svih koje smo pominjali. Jer, ako te okolnosti ne shvatimo na pravi način, prijeti nam opasnost da se poput Titanika ponovom sudarimo sa santom leda i umjesto prosperiteta, doživimo brodolom. Svi znaju za poslednji intervju koji je dao za medije u Republici Srpskoj, povodom otvaranja Hemofarma i upostavljanja posebnih privredno-kulturnih odnosa između Beograda i Banjaluke, odnosno stvaranja boljih i prisnijih veza između dvije države istog naroda. To Zapadu nije odgovaralo. Nije se uklapao u njihove planove i mape Balkana crtane po zapadnim interesima. Takođe, on tu spominje i status Kosova i određivanje granice Srbije i sprovođenje u djelo rezolucije 1244 kojom je okončan rat, A Srbiji garantovan suverenitet nad južnom pokrajinom. On u svojoj namjeri ide i dalje i šalje pismo svih faktorima i garantima međunarodnog poretka koji su bili u obavezi da rezoluciju nadgledaju i u cjelosti sprovedu. Premijerovo zalaganje nije naišlo na pozitivne reakcije na Zapadu, naprotiv, od tamo su stizale prijeteće poruke u vezi sa saradnjom sa Hagom, a Srbija se nalazila pred sankcijama. To je ono što su što su lažni politički naslednici i posthumni tumači lika i djela Đinđića uporno gurali pod tepih sa namjerom da se to zaboravi. Zašto su to radili, kakva im je bila namjera i ko im je bio nalogodavac, pitanja su za koja smatram da su dužni da daju odgovore Srbiji.

Treći metak nije teorija, nego dokazana istina

Iako izjave svjedoka, zaključci vještaka i činjenice bez dileme potvrđuju da je postojao treći metak, zvanična verzija istine i dalje tvrdi suprotno?

O Trećem metku se već puno govorilo u medijima, a i ja sam o tome detaljno govorio u iskazu pred Specijalnim sudom. Naime, 12. marta su ispaljena tri hica – prvi je smrtno ranio premijera, drugim sam pogođen ja, a treći je pogodio zid zgrade u Nemanjinoj 11. Ovo je činjenica koju su pred sudom doslovno, kao i pred istražnim organima prije toga u više navrata, ponovili svi koji su se tog dana zatekli u dvorištu Vlade, a tu izjavu je tokom čitavog postupka ponovilo kompletno obezbjeđenje pokojnog premijera koje je tog dana bilo u njegovoj pratnji.

Vjerodostojnost te činjenice izjavama su potvrdili i neposredni svjedoci koji su se tog dana nalazili u blizini zgrade Vlade. Osim toga, postoji niz materijalnih dokaza koji potvrđuju ovu činjenicu, poput parčeta zrna metka nađenog pred vratima Vlade, za koje je vještačenjem utvrđeno da na sebi nema bioloških tragova, što znači da nije prošlo ni kroz premijerovo ni kroz moje tijelo. Zaključujete, otkud parče zrna koje ne sadrži naše DNK tragove, ako zvanična verzija tvrdi da su ispaljena dva metka i da je jedan pogodio premijera, a drugi mene? Dakle, teorija Trećeg metka ne postoji, jer je ona istina i dokazana činjenica, koja je planski i namjerno zanemarena da bi se prava istina o atentatu sakrila. Logično pitanje je: ko je to sakrio i zbog čega? Tražeći odgovor na ovo pitanje, zajedno sa novinarom Nikolom Vrzićem napisao sam knjigu Treći metak – politička pozadina ubistva Zorana Đinđića, u kojoj smo objavili kompletan istražni i sudski cirkus koji se zvao suđenje vijeka. Na osnovu tog materijala, može se zaključiti da smo ostali uskraćeni za istinu, a to je mogao da uradi samo neko ko je imao apsolutnom kontrolu nad sudskom i izvršnom vlasti i neko ko je bio u najvišoj državnoj poziciji. Puno se govorilo o Trećem metku, ali rezultati, odnosno odgovornost je izostala, a pritom je bilo direktnih i indirektnih pritisaka na mene sa ciljem da odustanem od javnog pojavljivanja i traganja za istinom.

IN4S

POSTAVI ODGOVOR

*