Dževad Galijašević: Saudijska Arabija i SAD – savezništvo i zajednički koncept upravljanja terorističkim organizacijama u svijetu (1)

0

„Sjedinjene Države i Saudijska Arabija potpisale su 20.05.2017. godine ugovore vrijedne više od 380 milijarda dolara, prvog dana posjete predsjednika Donalda Trampa Rijadu“, rekao je saudijski ministar vanjskih poslova Adel Al Džubejr.

Tramp je posjetom Saudijskoj Arabiji počeo svoju prvu diplomatsku turneju. Na njoj je prešao više od 25 hiljada kilometara. Iza sebe je ostavio sve domaće probleme vezane za pokušaje njegovog svrgavanja i njegove napore da preuzme vlast u skladu sa voljom američkog naroda. Na putu je pokušavao demonstrirati američko vodstvo i uspostaviti nove političke i privredne odnose s čelnim ljudima tog dijela svijeta. Na pitanje zašto je baš Rijad njegova prva stanica, Tramp je rekao:

„Moje prvo odredište je Saudijska Arabija jer je ona u središtu muslimanskog svijeta. Ondje ću sudjelovati na povijesnom susretu vođa više od 50 muslimanskih zemalja i našu zemlju predstavljati časno i otvoreno. Većina muslimanskih vođa iznijela je zabrinutost zbog rasta terorizma, ekstremnog radikalizma i u tome su prepoznali veliku financijsku ulogu iranske vlade. I vjerujte, svi oni žele to što prije zaustaviti“.

„Dvije zemlje su potpisale niz ugovora (…) Vrijednost investicija premašuje 380 milijarda dolara“, rekao je Džubejr na zajedničkoj konferenciji za štampu sa šefom diplomatije Reksom Tilersonom. Službena saudijska agencija SPA izvijestila je o 34 ugovora na raznim poljima, poput odbrane, nafte i zračnog prometa, ne navodeći njihovu ukupnu vrijednost. Tramp je nešto ranije rekao da su ugovori o prodaji oružja Saudijskoj Arabiji vrijedni 110 milijarda dolara.

I to uopšte nije dobra vijest: ona svjedoči da američka vlada i društvo u cjelini pragmatične interese smatraju važnijim i većim od poniženja koje su pretrpili od Saudijske Arabije, ali i da su pitanja međunarodne bezbjednosti, borbe protiv terorizma i demokratski principi vladavine za Amerikance samo prazne floskule i opravdanja za kaznene ekspedicije masovnog razaranja država i ubijanja ljudi.

Saudijska Arabija je zemlja radikalnog i primitivnog islama; zemlja u kojoj je zabranjeno djelovanje svih drugih svjetskih religija; ona je zemlja sramnog položaja žene (koja uopšte nije društveno biće). Samo u prošloj godini izvršene su 153 smrtne kazne brutalnim i ritualnim odsjecanjem glave.

U ovoj zemlji gotovo svakodnevno se vrše javna batinanja kažnjenih, javna bičevanja žena i provodi kažnjavanje kradljivaca javnim odsjecanjem ruke.

Demokratija i ljudska prava su nepoznati ali i civilizacijski i vjerski neprihvatljivi pojmovi svojstveni „bezbožničkom zapadu“.

Svi nenarodni i diktatorski režimi, sve terorističke organizacije i ekstremistički vjerski pokreti, više javno nego tajno – otvoreno i agresivno su podržani na sve moguće načine iz ove zemlje. Nema velikih terorističkih akcija u svijetu a da vjerske i obavještajne stukture ove zemlje nisu bile upletene finansijskom podrškom.

Saudijska Arabija ni u teoriji ni praksi ne pravi razliku između islamizma i islama, već osnovnim postulatima vjere opravdava svaku vrstu nasilja i političkog radikalizma. Vehabizam, kao radikalna, militantna ideološka verziju islama, predstavlja službenu doktrinu i interpretaciju, u kojoj se nasilna djela, poput terorizma, samoubilačkih napada i revolucionizma eksplicitno zagovaraju, praktikuju i opravdavaju korištenjem religijske terminologije. Vehabizam je drugo ime za islamizam, tačnije, predstavlja islam interpretiran kao ideologiju kako bi se opravdao politički i društveni aktivizam koji se ne odriče sile, dok otvoreno i agresivno politizuje sve aspekte religioznosti.

To je Saudijska Arabija: zemlja najvažnijih, svetih islamskih mjesta i svete mržnje.

Naoružavajući ovu državu monstruma, Savjetnik za nacionalnu bezbjednost SAD Herbert Mekmaster se u ponižavajućem, licemjernom tonu, kao da se obraća ludacima, u toku trajanja Samita G7. obratio javnosti u gradu Taormina:

„Mislim da je očigledno da Iran doprinosi širenju naoružanja po čitavom regionu. Sve je veoma dobar razlog za koordinisane napore za suprotstavljanje destruktivnom i destabilizirajućem ponašanju Irana“, nazivajući tu zemlju jednom od najvećih sponzora terorizma. Američki bezobrazluk, svakako, nije od juče.

Na kraju drugog mandata Džordža Buša mlađeg, pola godine prije predsjedničkih izbora u SAD, iskusni i pokvareni američki diplomata Ričard Holbruk, u maniru vrhunskog spin majstora, aprila 2008. godine, izjavio je sljedeće:

„Da nije bilo Dejtonskog mirovnog sporazuma, napad 11. septembra bi najverovatnije bio isplaniran iz Bosne, a ne iz Avganistana.”

Na ovaj način, sa javne scene, pored dokazane prevare o postojanju oružija za masovno uništenje u Iraku, elegantno je uklonjena još jedna anatema i „obavještajna teorija“ o vezama iračke vlade sa Al Kaidom. Sa druge strane, amnestirana je Saudijska Arabija i njena kraljevska porodica. U stvari „jedanaesti septembar“ je osmišljen, strateški planiran i finansiran iz Saudijske Arabije a operativne pripreme – izbor važnih operativaca i njihovu obuku, Al Kaida je obavila na tlu Bosne i Hercegovine, birajući mudžahedine, veterane rata za ovu simbolički važnu operaciju.

Američkoj javnosti su poznate veze Bosne sa najvećim masovnim ubistvima u istoriji. Halid Šeik Muhamed, mozak napada izvedenog 11. septembra 2001, učestvovao je u bosanskom džihadu i za to mu dodeljeno i bosansko državljanstvo. Druga dva bombaša 11. septembra, Halid al Mihdhar i Navaf al Hamzi, takođe su se borili u Izetbegovićevoj armiji. Jezgro grupe koja stoji iz napada 11. septembra bila je tzv. „Hamburška ćelija“ Al Kaide, kojom je upravljao veteran bosanskog džihada Mohamed Hajdar Zamar, za koga se smatra da je upravo on regrutovao Mohameda Atu, vođu ekipe koja je izvela napade 11 septembra. Zamar je na više mesta opisan kao „patron” Hamburške ćelije, čovek „pod čijim je okriljem“ ona djelovala, i „neka vrsta duhovnog oca“ pilotima okupljenim oko Mohameda Ate. I za ostale učesnike napada postoje izveštaji da je svako od njih imao svoje veze sa Bosnom.

27 članova Al Kaide je pokušalo ući u SAD da bi se pridružilo napadima na STC i Pentagon, ali njih je 19 na kraju učestvovalo, od kojih 15 porijeklom iz Saudijske Arabije a 7 veterana „Bosanskog džihada“, sa dodjeljenim državljanstvom BiH.

Ramzi Bin al Šib, „koordinator” napada 11. septembra, viđen u BiH tokom ljeta 1996. imao je namjeru učestvovati u napadima ali mu je nekoliko puta odbijena viza za ulazak u SAD. Na kraju je postao ključni svjedok i glavni insajder američkih službi.

Muhamed al-Kahtani, državljanin Saudijske Arabije, također je planirao pridružiti se otmičarima, ali mu je imigracijska vlast na aerodromu u Orlandu zabranila ulazak u augustu 2001. Kasnije je uhapšen u Avganistanu i zatvoren u američkom vojnom zatvoru Kamp Eks-Rej u Gvantanamu.

Zakariah Musaui je bio zamjena za Ziada Džaraha, koji je u jednom trenu zaprijetio da će se povući iz plana zbog nesuglasica među napadačima. Planovi da se Musaui uključi nisu nikad dovršeni jer je hijerarhija Al-Kaide sumnjala u njegovu pouzdanost. Ipak u aprilu 2005. Musaui je priznao krivicu o učešću u otmicama i Al-Kaidi, te je 2006. osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu. Pripadnici Al-Kaide koji su pokušali, a nisu uspjeli pridružiti se napadima su: Saed al-Ghamadi, Musahid al-Hamlan, Zakyraijah Esabar, Ali Abdul Aziz i Taufik bin Ataš. Prema izvještaju Kongresne komisije 9/11, Halid Šeik Muhamed je glavni tvorac plana o napadu.

Nedvosmisleno veliku kontraverzu predstavljaju imena terorista koji su oteli avione i srušili ih napadajući STC i Pentagon. FBI je najprije proglasio da je jedan od terorista saudijski pilot Abdul Rahman al-Omari. Kada se on živ i zdrav javio iz Saudijske Arabije, FBI mijenja to ime u Abdulaziz al-Omari. Kada se i on javio, da bi protestovao na optužbu FBI-a u kojoj su navedeni njegovi podaci o rođenju i posao koji radi (ali s pogrešnom slikom), odustalo se od nove promjene imena i dalje se insistiralo da je čovjek tog imena, datuma rođenja i posla, terorista koji je učestvovao u napadu. Slična situacija se dogodila s još nekoliko takozvanih terorista.

Jedanaesti septembar je udruženi zločinački i „islamski poduhvat“ Saudijske Arabije, američke vlade i „Bosanske terorističke mreže“, ali nije bio jedini. Nastavilo se sličnom spektakularnom akcijom tri godine kasnije, u Madridu.

Tamo je ta veza bila manje prikrivena, o čemu jasno govori i podatak da je u optužnici protiv osumnjičenih za terorističke napade u Madridu te 2004. godine, Bosna i Hercegovina pominjana 302 puta, a Zenica, kao ratno sjedište odreda El Mudžahedin, 19 puta. Saudijski novac i topovsko meso iz BiH predstavljali su globalni koncept koji je davao rezultate na svakom mjestu.

Nakon što je Barak Obama spriječio kongresne odluke koje nedvosmisleno utvrđuju odgovornost Saudijske Arabije i njenu umješanost u realizaciju terorističkog napada 9/11, time uskrativši pravo američkim građanima da pokreću sudske procese za nadoknadu štete od vehabijske kraljevine, Saudijska Arabija je otišla korak dalje u demonstraciji svoje moći i državne organizovanosti. Pokrenula je ratne operacije na Arapskom poluostrvu, prvo vojnom intervencijom u mostom povezanoj ostrvskoj zemlji Bahreinu (koju je izvršila uz podršku Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata) u namjeri da očuva sunitskog vladara u većinski šiitskoj zemlji.

Potonjom vojnom agresijom na najsiromašnijeg susjeda, teško ujedinjenu državu Jemen, Saudijska Arabija nije pokazala nikakvu moć, nego potpunu vojnu nesposobnost.

S vojnim budžetom od 50 milijardi dolara u prošloj 2016. godini, Kraljevina Saudijska Arabija predstavlja vodeću vojnu silu jugozapadne Azije i nedvosmisleno najvećeg svjetskog uvoznika oružja. S druge strane, zanimljivo je da ova bogata zemlja ne posjeduje nikakve značajnije kapacitete za vlastitu proizvodnju vojne opreme.

Plan razvoja domaćih odbrambeno-industrijskih sposobnosti i kapaciteta napravljen je još sredinom šezdesetih godina a potvrđen britansko-saudijskim sporazumom pod nazivom „Magic Carpet“ (Čarobni tepih). U okviru njega kompanija „British Aircraft Corporation“ ugovorila je isporuku dijelova za borbene avione „Lightning“ i „Strikemaster“ te izgradnju određenih proizvodnih linija koje su trebale postati temelj domaće industrijsko-odbrambene infrastrukture. Poslije izvjesnog vremena taj je program jednostavno ugašen.

Dvije decenije kasnije, zahvaljujući strateškom partnerstvu sa SAD, 1985. osnovane su četiri ofsetne kompanije („Economic Offset Companies“), kroz „Boeing/Saudi Peace Shield“ program. One su postale osnov današnje odbrambeno-industrijske baze ove kraljevine, te danas čine srž državnih odbrambeno-industrijskih kapaciteta, iako nisu uspjele otvoriti planirani broj radnih mjesta (sada ih imaju oko 8000). To su: „AACC“ – Aircraft Accessories and Components Company; „ASAC“ – Alsalam Aircraft Company; „ISE“ – International Systems Engineering, te „AEC“ – Advanced Electronic Company. Saudijski odbrambeno-industrijski razvojni programi i danas koriste mnoštvo stranih stručnih i visokoškolovanih kadrova.

Neskriveni cilj saudijskih vlasti je da strano tehničko osoblje stalnim mjerama zamjeni domaćom stručnom radnom snagom. Ipak, uprkos mnogim, višemilionskim ugovorima, to im nije pošlo za rukom, i nisu iskoristili te ugovore za lokalnu licenciranu proizvodnju ili montažu vojne opreme.

Kad je riječ o saudijskim kopnenim odbrambeno-industrijskim sposobnostima, one su fokusirane na oklopna vozila. Država ima kapacitete za remont i modernizaciju američkih oklopnih transportera tipa „M113“, dok su teža i veća borbena vozila, poput velikog tenka „M1A1 Abras“, nadograđivana u potpunosti izvan Kraljevine.

Prema planovima još iz 2009. godine, Saudijska Arabija je planirala prodaju dva tipa svojih „4×4“ lakih oklopnih vozila „Al-Shibl 1“ i „Al-Shibl 2“ (Lavić 1/2) kupcima na Bliskom istoku, ali transfer određenog kontingenta ovih vozila službeno nikada nije potvrđen. Vozila je konstruisala i proizvodi kompanija „AVF“ – Armored Vehicles & Heavy Equipment Factory – članica konzorcija vojno-državnih industrijskih firmi, koje imaju operativnu saradnju sa saudijskim Ministarstvom obrane. Kompanija se istakla obavljenim remontom i nadogradnjom oklopnih automobila „Panhard General Defense AML 60“, naoružanih minobacačima kalibra 60 mm; zatim, oklopnih automobila „AML 90“ naoružanih 90 mm topom, te oklopnih transportera tipa „M3“. Ova firma razvija i paket dodatne opreme za američki „HMMWV“ (High-Mobility Multipurpose Wheeled Vehicle) kao i za vrlo širok asortiman specijalnih borbenih vozila, baziranih na osnovnom modelu japanskog terenca Toyota Land Cruiser.

Tokom 2011. godine kompanija „Saudi Groups“ predstavila je model domaćeg oklopnog transportera na točkovima po imenu „Al-Masmak“. Prema najavama i on je bio namijenjen za izvoz potencijalnim kupcima u Africi. Planirana je prodaja na afričkom tržištu, u kooperaciji s južnoafričkom kompanijom „IAD“ – Industrial and Automotive Design“. Izvozna verzija Masmaka u Africi prodavala bi se pod imenom „Nyoka Mk 2“. Do sada nije uopšte zabilježena prodaja ni ovog transportera.

U principu, Saudijska Arabija još uvijek ne raspolaže kapacitetima ni sposobnostima za konstrukciju ili gradnju bilo kakvih kompleksnijih površinskih plovnih jedinica. i nema ni ambicija raditi na razvoju takvih programa.

Kraljevina raspolaže s nekoliko manjih brodogradilišta, koja su se uglavnom specijalizovala za proizvodnju opreme za naftnu i plinsku industriju. Održavanje morskih plovila obavlja se lokalno, ali uz veliku asistenciju stranih kompanija. Svojevrsna zanimljivost bila je najava iz 2007. da će se na obalama Crvenog mora, u blizini luke Džeda, izgraditi veliko brodogradilište, sposobno za gradnju vojnih brodova i sa određenom zastupljenošću civilnog programa. Koliko je vidljivo, u posljednjih deset godina na tom programu nije zabilježen pomak.

Niti jedan program nabavke ozbiljnijih plovnih jedinica (fregata ili drugih klasa plovila) koje su trenutno aktuelne ne uključuje mogućnost da ta plovila budu građena lokalno. Glavne kompetencije i sposobnosti odbrambeno-industrijskog sektora u pomorskoj sferi leže u sposobnosti održavanja manjih komercijalnih ili pomoćnih plovila, utemeljenih na stranoj konstrukciji i vrlo rijetko građenih u samoj Saudijskoj Arabiji.

Za to vrijeme, glavne kompanije na saudijskom vazduhoplovnom tržištu su već spomenuti „ASAC“ i „AACC“; obe osnovane 1988. u okviru programa „Peace Shield“.

Sa svojih 2840 zaposlenih, što ga stavlja na prvo mjesto među spominjanim kompanijama, „ASAC“ je danas glavni faktor u pružanju usluga tehničkog održavanja i tehničke podrške avijaciji saudijskih oružanih snaga. „ASAC“ je aktivan na polju sklapanja aviona, tehničkog održavanja te modifikacije vojnih, komercijalnih i specijalnih aviona. Kompanija „AACC“ bavi se uglavnom nabavkom i osiguranjem vazduhoplovnih elemenata, rezervnih djelova, servisom i remontom aviona. Kompanija „ASAC“ je u djelimičnom vlasništvu američkog Boeinga, a firma „AACC“ u vlasništvu saudijske vlade. Osim „AACC-a“ i „ASAC-a“, na području nadogradnje i popravki civilnih i vojnih avionskih motora i konstrukcije trupova letjelica, aktivna je i „MEPC“ – Middle East Propulsion Company, još jedna od kompanija nastalih na temelju ofset ugovora. Kompanija je 25% u vlasništvu američkog koncerna United Technologies. Jedina činjenica koja ukazuje na razvijene sposobnosti u vazduhoplovnoj industriji je podatak da se u Saudijskoj Arabiji provodi finalno sklapanje borbenih helikoptera „AH-64D“ i lovaca „F-15“ kupljenih u SAD.

Informatičko-komunikacijsku opremu u vojnim i policijskim vozilima razvija kompanija Developed Dimension Information Technology („DDIT“) osnovana 2004. godine. Saudijska Arabija razvija i promoviše zajednička ulaganja stranih i saudijskih partnera, te je potpisan čitav niz ugovora fokusiranih na high-tech sektor. U februaru 2010. je potpisan ugovor o razumijevanju i saradnji između američke firme „ICOP Digital“ i saudijske „DDIT“. Prema odredbama ugovora, kompanije „ICOP“ i „DDIT“ zajednički će razvijati sredstva iz bezbjednosnog sektora, namijenjena domaćem saudijskom tržištu i zemalja „GCC-a“ (Gulf Cooperation Council), koji uz Saudijsku Arabiju čine: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Drugi primjer visokotehnološke saradnje je ugovor domaće firme „AEC“ i francuskog Thalesa, potpisan 2008.god. o zajedničkoj proizvodnji vojnih simulatora raznih vrsta. U januaru 2010. podružnica italijanske „Finmeccanice Selex Galileo“ (sad, Selex ES“) potpisala je ugovor sa naučno-istraživačkim centrom „KACST“ – King Abdulaziz City for Science and Technology, koji pokriva zajednička ulaganja u razvoj i proizvodnju radarskih, komunikacijskih, laserskih, elektrooptičkih i infracrvenih tehnologija.

U načelu, izdvajanje za odbranu i bezbjednost je u potpunosti usklađeno sa cjelokupnom filozofijom i praksom državne potrošnje. I u jednom i u drugom segmentu dostizali su rekordne nivoe, redom, u svakoj od posljednje tri godine.

U 2016. godini, vojni budžet Kraljevine u iznosu od 49,5 milijardi dolara bio je bez ikakve sumnje – najveći vojni budžet na Bliskom istoku. Taj budžet se obično kreće na nivou 5-6% BDP-a, i dobija uzlaznu putanju stalnim godišnjim povećanjem od 17% u zadnjih sedam godina, još od od 2010. godine.

Zašto je Saudijska Arabija uprkos enormnim ulaganjima ostala potpuno vojno nesposobna, iako predstavlja „vjersku i finansijsku supersilu“, to znaju samo oni koji su „razvijali“ vojno industrijske kapacite i odbranu u toj zemlji.

Tumačeći ove ugovore i politiku, vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamnei je nazvao Saudijsku Arabiju „kravom muzarom Sjedinjenih Američkih Država“:

„Glupa saudijska vlada misli da novcem može da privuče prijateljstvo neprijatelja“. Hamnei je dodao: „Saudijska vlada je okrutna prema vjernicima a dobra prema paganima i neprijateljima, sa kojima dijeli vlastito bogatstvo“.

Uprkos svemu, stvarna moć Saudijske Arabije je ostala u činjenici da je i danas najveći svjetski proizvođač sirove nafte i da se na njenom teritoriju nalazi četvrtina poznatih svjetskih zaliha. Koristeći tu okolnost, vlada se upustila u projekat američkog manipulisanja cijenama nafte, na svoju štetu, sa jasnim ciljem destabilizacije nekoliko snažnih protivnika američke globalističke politike.

Nova cijena je, svakako, i rezultat američko-saudijskog savezništvo sa Al Kaidom i DAEŠ-om. Od kada je DAEŠ osvojio naftom bogato područje oko Mosula i Kirkuka, referentna cijena sirove nafte po indeksu Brent pala je za približno 20%, sa 112 na oko 88 dolara. Iako dnevna potražnja za naftom u Kini, pa ni u svijetu, nije pala, niti su američke zalihe domaće nafte iz škriljaca narasle, Saudijska Arabije je nastavila snabdjevati tržište ekstremno diskontiranom naftom, uglavnom u Aziji, najviše u Kini, njihovom glavnom azijskom kupcu, nudeći DAEŠ-ovu i Al Kaidinu sirovu naftu za 60 dolara po barelu, a svoju naftu za 80 dolara, učestvujući na taj način u ne baš prikrivenom, gotovo javnom finansiranju aktivnosti terorističkih organizacija u Siriji.

Ta saudijska finansijska operacija diskontiranja cijene nafte, kao čin neprijateljstva i objave rata Rusiji, je potpuno koordinisana s ratnim operacijama američke vlade, sa namjerom da se DAEŠ ne uništi nego pomjeri iz Mosula i pokrene u sveopšti rat protiv vlade Bašara el Asada i ruskih vojnih potencijala u Siriji.

Nesumnjivo da će ovakvo uplitanje u sukob velikih sila koštati ovu nesposobnu, polu-feudalnu monarhiju i da će Saudijskoj Arabiji, prije ili kasnije, sve to doći na naplatu.

Nastavlja se…

Fond Strateške Kulture

POSTAVI ODGOVOR

*