Emil Vlajki: Crvenkapica

0

– Znaš li, koliki je ove godine bio privredni rast našeg narodnog carstva na čijem sam čelu? Znam da ne znaš. Punih 2,5%! Doduše, to smo postigli zahvaljujući Briselskom sporazumu i napretkom pregovora sa Prištinom, pogotovu oko Trepče i Zajednice srpskih općina. To ni jedna zemlja u regiji nije dosegla. Ni u Evropi! A slijedeće godine će taj rast biti još impresivniji!

– A tko si ti, upita Crvenkapica? Ah, da, mislim da sam te vidjela u video igrici. Ali, tamo si bio u društvu sa jarićima i gicama. Uostalom, ne smijem razgovarati sa strancima.

– Zar ti ne pratiš medije? Vidim, još si mala si za to, a i bolje je. Ima puno neprijateljskih sadržaja na RTS-u.

Tebi za informaciju, nisam stranac, nego vuk, gospodar ovog područja i svime što se nalazi u njemu; dakle, i tvoj sam gospodar.

– Dobro, ako ti tako veliš. Samo, više mi ličiš na vučića nego na vuka.

– Imaš pravo. Izgledam vrlo mladoliko, a i duša mi je nježna, pa me to također pomlađuje.

– Vidim da si sav razdragan. Sigurno svaki čas zavijaš kako bi se na tebe obratila pažnja. Mora da visiš na TV-u.

Ali mi je to svejedno. Možeš pričati što hoćeš. Za mene je vučić jednako grozan kao i vuk. Nema humanosti, proždire ljude i uništava sve oko sebe, a tvrdi kako to radi da bi stvari poboljšao.

– Tko ti je ispričao sve te laži?

– Moja baka kojoj idem u posjetu. A ona redovno čita ‘Kurir’, gleda ‘Raša Tudej’, a i članica je DSS-a. Posebno voli NSPM.

Vučić se zamisli.

– Ova baka sa svojim kazivanjem kojeg zasigurno širi naokolo, nije neka jednostavna osoba. Mora da je nečiji tajni agent. Ona stavlja u pitanje ekonomiju, politiku i kulturu moga carstva. Što će učiniti MMF ako bude čuo za ovu priču? Ukinut će mi najnoviji stend-baj aranžman od novih milijun eura, tako da će čitava budžetska klasa patiti. Možda čak ni Toma, ni ja ne dobijemo platu.
Povrh svega, baka destruktivno djeluje na stare i na mlade. Što, ako je ostali penzioneri čuju, pa se i oni počnu buniti. Ja ih tetošim, dajem im povišicu jednom godišnje, a oni mi vraćaju čekove i tvrde da je to crkavica od koje se još brže umire. Sve u svemu, tu opasnu baku treba onemogućiti!

Crvenkapica se malo oslobodila nelagode.

– Ti, ovako mladolik, ne djeluješ mi da možeš vladati ovim područjem.

– Ne poznaješ me. Jači sam i inteligentniji i od samog ruskog medvjeda, a za tvoju informaciju, svaki dan se hvatam s njim u koštac. Ali znam da nasilje ne vodi ničemu. Zato ćutke primam udarce i uvrede sa svih strana. I od ustaša, i od Voje, mog bivšeg šefa, ovaj, od četnika, i od Šiptara, a i od onih muslimanskih poturica koji su na mene izvršili već jedan atentat, što sam im odmah oprostio. Nisam sujetan i sve trpim da bih očuvao stabilnost ove regije.

– Uf, ti si stvarno kompleksno kul. Nemoj da ti to pređe u paranoju. Ideš li kod psihića? Nego otkud ruski medvjed ovdje?

– To ti ne mogu objasniti, jer si premlada da shvatiš. U par riječi, radi se o metafori, a sve je stvar geopolitike.

Bože,što sam pametan! Kako tako komplicirane stvari jednostavno objašnjavam svom narodu!

Ali kad već pričamo, da li svaki dan prolaziš ovuda? Konkretno, da li si jučer nešto primjetila?

– Nisam jučer išla kod bake. Zašto pitaš?

– Ja, kao gospodar ovih područja, imam puno neprijatelja. Neki su špijuni, a neki oružani banditi koji hoće da me ubiju.

Jučer, na primjer, u blizini, ovdje gdje ponekad dolazim, moje kontra obavještajne službe su pronašle pun sanduk raznog oružja i detektirale devetsto različitih stopala u okolini. Pošto sam nevjerojatno fizički otporan, teroristi su me vjerojatno mislili gađati iz svega toga i na kraju spaliti bacačem plamena.

Svi smo mi imperatori na udaru. Eto, uzmimo primjer izvan mog carstva.U dubinama jedne strašne crne gore gdje vlada vječita tama i iz koje se čuju neljudski glasovi: „Istrijebiti Srbe“, htjeli su nedavno ubiti njenog gospodara, starog iskusnog, krijumčarskog vuka premazanog svim mastima. Ali, ja sam ga, zbog našeg dugog prijateljstva, na vrijeme upozorio, pa je taj atentat propao.

Čini mi se da njega i mene žele srediti isti ljudi, neki odmetnuti specijalci iz Srbije i Sibira. Izvjesni tragovi vode do same predsjedničke palate u Banjoj Luci, čak i do Kremlja u Moskvi. To mi je lično Bil Klinton rekao kada sam bio kod njega na čajanci u Americi, gdje mi je uljudno naznačeno da sam i ja kriv za srebreničku tragediju. To saznanje me je koštalo dva milijuna dolara. Takvu psihoterapiju nitko u svijetu nije imao.

Nakon toga sam u Skupštini odmah dao izglasati zakon o zabrani negiranja genocida! Od sada, svi će negatori spomenutog genocida, obični ljudi, naučnici, pa i političari Srpske i Srbije u bajbuk. Jedino će ga Vojo Šešelj moći tri puta nekažnjeno javno negirati jer je odslužio u Ševeningenu dvanaest godina.

Muči me i to što u regiji postoji neki Mile, također negator, koji svaki čas organizira neke prosrpske referendume koji potkopavaju moj autoritet kod stranaca. Taj Veliki baja koji pjeva a nema ni sluha ni glasa, bilo bi mu bolje da prouči Vebera i da ima, kao i ja, ekonomski rast svog entiteta od 2,5%. Ali, njega će Tužilaštvo BiH srediti!

Sve u svemu, da bih se zaštitio, moram biti odlučan! I u mojim bezbjedonosnim službama, rečeno mi je u Klintonovom štabu, ima jedna ili više „krtica“ koje ću ubrzo raskrinkati i otjerati u zatvor.

– Slušaj vučiću, ja sam ti apolitična, i ne znam zašto mi sve to pričaš. Moram sada ići kod bake koja me nestrpljivo čeka.

– Je li daleko odavde?

– Ne, samo ideš stazom i nabasaš direktno na kuću.

Kad su se rastali, vučić je velikim skokovima došao do bake, a Crvenkapica je i dalje, šetajući. brala cvijeće.

Crvenkapica je bezbrižno ušla u bakinu kuću. Međutim, čim je vidjela baku, shvatila je da nešto nije u redu. Baka je bila u krevetu, u spavačici, sa naočarima, zacrvenjena, i sva se vidljivo tresla. Kao da joj se povečala čitava glava, posebno uši, oči i nos.

– Bako, što ti je?

– Desilo mi se nešto strašno. Taman sam se uvukla u krevet, kad se na vratima pojavilo neko vučje mladunče. Ništa novo. Svakakve se životinje muvaju ovim prostorima. Neke su vrlo umilne. Ali ovaj vučić je bio agresivan do daske. Odmah se počeo derati na mene kako sam neprijateljski špijun i kako on takve jede za doručak!

Ja, ni pet, ni šest, dohvatim pušku koju je lovac Luka ostavio kod mene i naredim mu da iziđe iz moje kuće, inače ću ga upucati. A on meni, kako bi time počinila najveći zločin u povijesti ove zemlje, jer otkad je on na njenom čelu, ostvario je privredni rast od 2,5%, a i šalje penzionerima čekove svake godine. Ja sam opalila metak upozorenja. Tada je upalo njegovo NATO obezbjeđenje (Narodna Anti Teroristička Obrana). Bacili su se na njega i izvukli ga iz prostorije. A on je i dalje vikao kako narod ne shvaća što on radi i kako umjesto lovorika dobija pogrde.

Što se mene tiče, ja ću već sutra staviti natpis nad vratima: Vučićima ulaz zabranjen.

Izvor: Pravda

POSTAVI ODGOVOR

*