Falsifikat nacionalnog iskustva

    0

    Srbi ne znaju ni šta je bilo u Srebrenici, ni ko je ubio Đinđića, ni ko je bio Tito, ni ko je izveo državni udar 27. marta, ali sa sigurnošću se tvrdi da su se u Dalmaciju doselili odnekud sa sjevera u 7. vijeku. Jašta.

    Srbi zvanične istorijske škole, tzv. bečko-berlinske, u većini slučajeva ne znaju ni ono što lično pamte, ali će se kleti u vjerodostojnost hipoteza o svome porijeklu zasnovanih na zapisima stranih pisaca, starim po 1000 ili 2000 godina, i omalovažati svakoga ko pomisli drugačije od njih.

    Bitka na margini

    Na marginama istorijske nauke u Srba, vodi se široka rasprava o tome da li je, kako je i zašto je neko moćan, negdje tamo, na Zapadu, falsifikovao srpsku istoriju i uvalio nam je kao zvaničnu priču o našoj prošlosti koju srpska djeca uče u školama i iz koje uče o samim sebi. Kažem, na marginama, ali to ne treba nikoga da zavarava; u svijetu srpskih društvenih nauka, margine zauzimaju dominantan prostor, jer nosioci centralnih, zvaničnih dogmi, hipoteza, obrazaca su ili žestoko diskreditovani, kao i politički sistem za koji se drže, ili u teškoj paralizi, zato što svoje postulate teško mogu da brane ako se upuste u raspravu jednakih. Ali ne puštaju volan srpske nauke, jer politička volja kojoj srpska sluđenost ide u prilog još drži volan Srbije.

    Unutar srpske istorijske nauke je poslije pada komunizma u ovim ili onim krugovima osporeno sve, od same jugokomunističke dogme i njenih istorijskih tekovina, do otvaranja za raspravu opšteprihvaćenih stanovišta istorijske nauke iz najdalje prošlosti.


    Borba se vodi oko tekovina bliske, a kontroverzne prošlosti, kao što su uloge i dejstva nacionalista i komunista (četnika i partizana, narodski rečeno) tokom Drugog svjetskog rata, te njihovog odnosa sa njemačkim, italijanskim, bugarskim, mađarskim, hrvatskim ili šiptarskim okupatorima. Ali se vodi i oko samog porijekla srpskog naroda i njegove uloge u istoriji Evrope i svijeta.

    Koga zanima istorija

    Treba li “otvarati“ istoriju i baviti se tzv. revizijom?

    Na stranu činjenica da je rasprava već otvorena i rasplamsana, istina je da treba. Svako ko za sebe misli da zna sve i da se u njegovom znanju ništa nema dodati ili promijeniti, nije puno pametan. Svako ko sebe smatra naučnikom ili tvrdi da vrednuje nauku, a misli da je nauka sve već istražila i da nema šta da se ospori ili dopuni, nije naučnik nego dogmatičar.

    Istorija je nauka o životnom iskustvu zajednice ili podneblja. Kao što je ima pojedinac, ima je i narod. Kao što koristi pojedincu, koristi i narodu.

    Nažalost, Srbima je ona predstavljena kao puki pogled unatrag, ili čak korak unazad, a ne kao zajedničko iskustvo. Kad se takav utisak o ispitivanju prošlosti ukrsti sa ogromnom dozom protivriječnosti i pretjerano osjetljivih tema, mnogi Srbi pribjegavaju nipodaštavanju važnosti istorijske nauke. To je u redu. Kome prošlost nije bitna, ne treba ni da raspravlja o njoj. Ali onda ne treba ni da prihvata zdravo za gotovo zaključke bilo koje strane u raspravi i bilo kojeg svjetonazora. Ako te ne zanima istorija uopšte, nisi relevantan sagovornik na istorijske teme i tvoj stav o njima nije bitan. Ako držiš jednu stranu, a o drugim pogledima nećeš da raspravljaš jer ti ne leže, to znači da te ipak zanima istorija, ali ne voliš da se tvoj stav osporava. To, pak, znači, da voliš istorijsku dogmu, ali ne voliš istorijsku nauku.

    Mene, recimo, ne zanimaju razgovori o modi, ili o pecanju. Na ove teme ili ne razgovaram, ili dajem za pravo onima koji o tome nešto znaju. Ukoliko me neka pojedinost baš zanima, procijenim da li sagovornik nastupa sa pozicije znalca i pokušam nešto korisno da saznam. Ne pada mi napamet da osporavam da se riba lovi baš onako kako to radi čovjek koji godinama vadi kapitalce.

    Tri razloga za preispitivanje istorije

    Ima onih koji negiraju potrebu da se istorija preispituje, i pitaju kakvu bi prednost ili poboljšanje uopšte donijelo promijenjeno saznanje o nama, Srbima, kao narodnoj zajednici.

    Pod jedan, nove istine o nama mogu donijeti i dobro i loše, ali dok ih ne saznamo, ne znamo šta donose. A na nauci je da saznaje ili da se skloni. Što se samih Srba tiče, koje bi nam to otkriće iz antičke ili srednjevijekovne istorije učinilo život gorim i sumornijim nego što jeste?

    Pod dva, ako nakupljanje iskustva pomaže zajednici, od kakve joj je pomoći lažno iskustvo ili nepotpuno iskustvo? Od kakve joj je pomoći to što – usljed falsifikovane istorije i pogrešne obaviještenosti – misli da joj je, recimo, druga zajednica prijateljska, a istina je suprotna. Šta ako je istina da su najveći neprijatelji Srba u 20. vijeku bili Englezi, pa tek onda Nijemci? Kakav napredak možemo očekivati od zajednice koja ne zna ko joj radi o glavi, ko joj mrsi konce, ko joj ga sprečava? Kojim putem da krenemo ako ne znamo odakle smo došli? Kojim putem, na kraju krajeva, da krenemo ako se ne sjećamo kojim smo sve putevima prošli i šta nas vreba na njima? Ako prihvatimo da se buduće odluke zasnivaju na proživljenom nauku i iskustvu, kakve će nam biti odluke ako nemamo iskustvo ili ga pogrešno razumijemo?

    Pod tri, ako dozvolimo reći da su neki dijelovi naše istorije falsifikovani, onda razumijemo da iza toga stoji falsifikator koji je bio dovoljno moćan da falsifikat nametne kao zvaničnu verziju istorije. To nije ništa neuobičajeno, jer istoriju piše (falsifikuje) pobjednik i osvajač, što ne znači da pobijeđeni mora da je prihvati bezuslovno i za sva vremena. Drugo je nešto u pitanju: ako je nametanje lažne istorije toliko važno pobjedniku, zašto bi potraga za istinom bila išta manje važna pobijeđenom? Štaviše, njemu je još važnija.

    Osvajač nametanjem lažne istorije nikad ne pokušava da pomogne pokorenom, nego da mu naudi, da mu nametne obrasce razmišljanja koji koriste njemu, osvajaču, a koji pokorenog drže u pokornosti. Znači, na jednoj strani imamo tlačitelja koji drži u pokornosti širenjem lažnih informacija, a na drugoj pokorenog koji teži ka slobodi, ali ne zna ni čime ga drže svezanog.

    Koliki je napor potreban da se nečija istorija slaže? Kao, prošlost je dovoljno važna onome koji je uložio silan napod da je prikrije, a nije onome od koga se skriva. Pa, ako nije važno znati je, zašto bi je onaj skrivao i falsifikivao?

    U osporavanju naučne težnje za novim saznanjima se ide dotle da se napada i sam pokušaj revizije, kao da nauka može napredovati bez revizije. Normalno je da nova otkrića koja se protiv postojećim shvatanjima revidiraju prihvaćene okvire znanja. Zar treba da istraživanja ograničimo samo na ono što potvrđuje i dopunjuje opšte prihvaćene naučne obrasce?

    Stari i novi falsifikati

    Srpskoj revizionističkoj istorijskoj školi, u kojoj je možda najaktivniji tzv. autohtonistički pravac, onaj koji se bavi istraživanjem istorije Srba prije Srednjeg vijeka i tvrdi da ima dokaze da su Srbi prastanovnici Podunavlja, Ilirika i šire, ide i prilog i onaj dio srpskog nacionalnog iskustva koji je svjež i kome smo svjedoci. Mogu se povući jasne parelele između falsifikata o kojima nagađamo i falsifikata kojima smo svjedoci.

    Evo, recimo, Srbi nemaju zvanično proučenu i dokazanu verziju o smrti Zorana Đinđića, a svi koji o tome nešto imaju da kažu su bili živi 12. marta 2003. godine. Jedan dio Srba vjeruje državnim organima, ali nezavisna istraživanja, koja su često temeljitija od politički instruisanih državnih napora, govore nešto drugo. Većina ne zna u šta da vjeruje. Ako potraju okupacioni režimi u Srbiji, u školi će se učiti da je bivšeg premijera ubio domaći organizovani kriminal, uprkos moru dokaza da je to – u najboljem slučaju – nepotpun nalaz i ne rasvjetljava ključne pojedinosti. Ne za 100 godina, nego i danas se istraživači koji činjenicama negiraju zvaničnu verziju diskvalifikuju kao zavjerolozi i šarlatani, baš kao i zagorovornici autohtonističkih teorija.

    Dakle, svjedoci smo, a nemamo pojma. Zašto onda vjerujemo da je Konstantin Porfirogenit znao šta govori kad je pisao o doseljavanju Srba iz neke Bijele Srbije, u Dalmaciju?

    Dalje, čitav zapadni svijet, dakle, onaj pod čijom su i Srbi okupacijom, trubi kako je Vojska Republike Srpske u Srebrenici počinila genocid. Bez pravne osnove, to je potvrđeno i presudama u Haškom tribunalu. Evropski parlament, američki Kongres, a zamalo i Savjet bezbjednosti UN-a, donijeli su rezolucije kojima osuđuju taj čin, pripisujući ga Srbima. Većina Srba koji se bave Srebrenicom su bili živi i odrasli u julu 1995., ali zvanične srpske verzije događaja nema. Ima verzija, ima slaganja i protivriječnosti, ali onima kojima je jasno da je haško-sienenovska verzija lažna, nije ponuđena verzija koja je istorijski tačna. To ne sprečava Vladu Srbije da predlaže zakone kojima se kažnjava negiranje genocida. Šta misle Pero i Jovo neće biti bitno poslije 50 godina ispiranja mozga i zabrana mišljenja i istraživanja na tu temu od ogromne važnosti po budućnost srpskog naroda, a Pero i Jovo možda budu robijali ako ospore genocid.

    Dakle, svjedoci smo, a nemamo pojma šta je bilo.

    Dvadesetsedmomartovski državni udar kojim je 1941. godine poništen dogovor Kraljevine Jugoslavije i nacističke Njemačke o saradnji se u udžbenicima tretira kao izraz pobune naroda i jednog dijela vojske prema odluci da se sarađuje sa mrskim Adolfom Hitlerom. Komunisti su čak tvrdili da su oni odigrali glavnu ulogu u tom puču. Ipak, ima dokaza da je puč organizovala britanska obavještajna služba za svoj račun i da je u tu svrhu upotrijebila svoje agente i poslušnike u vrhu jugoslovenske vojske i države. Da li to mijenja naše gledanje na događaj koji će poslužiti kao okidač najvećem stradanju srpskog naroda u njegovoj istoriji?Kako je moguće da nije bitno to što sa Hitlerom nismo zaratili iz svog interesa nego iz britanskog interesa?

    Bitno je, naravno da je bitno.

    Austrougarskoj je bilo bitno lažirati istoriju zarad stvaranja obrisa nove, bošnjačke nacije krajem 19. vijeka i njeno povezivanje sa tekovinama srpske srednjevijekovne bosanske kraljevine, a rezultat tih napora je bio ne samo otuđivanje čitavog muslimanskog dijela Srpstva nego i krvavi ratovi između pravoslavnih Srba i te nove nacije. Korijeni bošnjaštva jesu u islamizaciji Srba, ali korijeni njegove nacionalne posebnosti su u bečkim težnjama da podijele i lakše pokore Srbe, tj. da novookupiranim Bosni i Hercegovini pripiše nesrpski identitet. Ako je Beču bilo bitno da izmisli prošlost da bi nas podijelio i zavadio, zašto nama nije bitno da ta izmišljanja izbrišemo i ispravimo, jer znamo da su nas koštala stotine hiljada života?

    A ako je Austrougarskoj bilo bitno da Srbima pišu istoriju za svoj interes, otkud onda među Srbima ubijeđenost da nije falsifikovano sve što se moglo  falsifikovati? Ili da to nije bitno?

    Primjera protivrječnosti ima previše da bih ih ja nabrajao, a i već su ih učeniji i vredniji od mene i nabrajali i analizirali. Neće se usaglasiti srpski istoričari suprotstavljenih pogleda oko činjenica, sve dok se ne slože oko potrebe da se srpsko nacionalno iskustvo nanovo istražuje i preispita. A to se neće desiti sve dok ne dođe do shvatanja da neće biti nacionalnog oporavka bez toga, jer “kakve su ti misli, takav ti je život“ (Starac Tadej) i jer “onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost, a onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost“ (Džordž Orvel).

     

     

     

    Magacin

     

    POSTAVI ODGOVOR

    *