IZ MEMOARA GAVRILA DOŽIĆA: Kako sam ujedinio Crnu Goru i Srbiju!

0

Vjerovao sam da je došao najsrećniji momenat u životu srpskog naroda i u njegovoj istoriji – da se stvori jedna bratska srpska država, kao što je to bilo u prošlosti. Smatrao sam da time Crna Gora ispunjava zamisao svoje viteške borbe kroz vjekove. Ujedinjenje je već bilo zrela stvar, i tako je mislilo 95 odsto Crnogoraca!

Ja sam proveo tri godine u logoru Cegli u Mađarskoj. U to vrijeme bio sam težak bolesnik, i radi toga sam otpravljen na oporavak u Ulcinj, ali stalno pod nadzorom i strogom kontrolom. Čim je objavljena kapitulacija Austrougarske i Njemačke, bio sam oslobođen ropstva i želio sam da stvorim što povoljnije uslove za ujedinjenje Crne Gore i Srbije.

Odmah sam došao na Cetinje i upoznao se sa tadašnjim viđenijim ljudima, i formirao, 4. novembra 1918. godine, Narodni odbor za ujedinjenje, na Cetinju, a potom i drugim mjestima.

Smatrao sam da je naša osnovna dužnost da se prvo zavede red i mir u Crnoj Gori, gdje su ljudi bili zavađeni i gdje je vladalo jedno haotično stanje.

Bilo mi je jasno da kralj Nikola ne može da se vrati u Crnu Goru, kao ni njegovi naslednici.

Vjerovao sam da je došao najsrećniji momenat u životu srpskog naroda i u njegovoj istoriji – da se stvori jedna bratska srpska država, kao što je to bilo u prošlosti. Smatrao sam da time Crna Gora ispunjava zamisao svoje viteške borbe kroz vjekove, protiv turskog ugnjetavanja i oslobađanja srpskog naroda od tuđinskog ropstva. Ujedinjenje je već bilo zrela stvar, i tako je mislilo 95 odsto Crnogoraca!

Prije svega trebalo je da se dogovrim sa ljudima iz dinastije Petrović-Njegoš, u stvari, smatrao sam da treba da razgovaram s Božom Petrovićem, zvanim: Gospodin Božo. Njegova su Crnogorci tako oslovljavali zato što je bio eminentna ličnost  za svakog, po svom dostojanstvu i svojoj kulturi.

U početku sam mu rekao ovo: „Gospodine vojvoda, došao sam da razgovaram o našem veoma važnom i istorijskom momentu – ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Vi ćete moći najbolje, zahvaljujući Vašem velikom iskustvu i bogatom znanju, da najviše poslužite interesima naše mile Crne Gore i cijelog srpskog naroda.Došao je momenat da se stvori jedinstvo, ono koje je bilo zamišljeno i sačinjeno od strane kneza Mihaila Obrenovića i kneza Nikole 1866. godine. Sad je čas da se to privede kraju. Nama je danas potrebno Vaše mišljenje i Vaš savjet za izvođenje ovog vjekovnog sna srpskog naroda.“

Na to je vojvoda Božo doslovno odgovorio: „Vaše preosveštenstvo, ja sam neobično srećan da Vas vidim danas među nama, jer nam je Vaša ličmost sada najpotrebnija. Pretrpjeli ste teške dane ropstva i poniženja svake vrste, ali ste se na kraju sve prebrodili i došli kod nas da zajednički dogovorno stvorimo najveće srpsko djelo i naš vjekovni san od Kosova do danas. Mogu da vas uvjerim d amoji preci, i ja sa njima, uvijek smo bili na toj liniji – da bez srpskog jedinstva ne može biti nikakve sreće i veličine u srpskom narodu. Samo zajedno, ujedinjeni ruku pod ruku, možemo da svršimo jedno veliko djelo koje je grandiozno u svojoj suštini.

Čast i prošlost dinastije Petrović-Njegoš ne može biti dovedena u iskušenje – ima da se poštuje odluka koja je u interesu cijelog srpksog naroda. Ja vjerujem da kralj Nikola neće dozvoliti da njegova prošlost i prošlost Crne Gore budu dovedene u pitanje s njegovom opozcijom, što bi bio njegov poraz pred sadapnjim i budućim pokoljenjima.

Naši neprijatelji sigurno će pokušati da ovo iskoriste i da ga nagovore na ono što je već do sada učinio. Srpski narod ima mnogo neprijatelja koji uvijek koriste naše unutrašnje nesporazume i neslogu. To bi zaista bilo za svaku osudu i srmaotu koja ni u kom slučaju  ne bi mogla ničim da se opravda.

Koliko je meni poznato, većina Crnogoraca u ovom času je za ovu odluku, Vi, Preosveštenstvo, treba da dođete u vezu s pukovnikom Dragutinom Milutinovićem koji je već u Crnu Goru dospio s četiri hiljade srpskih vojnika. Vi ga zamolite u ime svih nas da se jedinstvo Crne Gore i Srbije izvrši na jedini mogući način koji dolikuje srpksom narodu – dostojanstveno u svim odlukama. Bez buke i opozicije, bez političkih strasti, jer će mnogi pokušati da ih unesu i tako otežaju ovu istorijhsku odluku koju cio srpski narod čeka s velikom radošću.“

Ove riječi Gospodina Boža bile su putokaz u mom daljem radu na ujedinjenju Srbije i Crne Gore. Na čelu trupa u Crnoj Gori bio je eltini oficir Dragutin Milutonović. Njegov dolazak u Crnu Goru bio je od velikog značaja, pošto je valjalo da se zavede red i mir i da se razoružaju austrougarske jedinice.

Čim sam se sastao sa Milutinovićem, zamolio sam ga da srpske trupe dođu u prestonicu Crne Gore – Cetinje. Da glavni grad bude u rukama srpske vojske, radi svake veentualnosti koja je mogla iznenada da iskrsne.

Pukovnik Milutinović je već sjutradan, 5. novembra, ušao sa svojim trupama u Cetinje. Dočekan je s velikim oduševljenjem naroda kojije preživio tuđinsko ropstvo i brojna iskušenja tokom okupacije.

Zamolio sam pukovnika Milutinovića da prema kralju Nikoli bude vrlo taktičan i obazriv, kao i prema cijeloj dinastiji Petrović-Njegoš. Objasnio sam mu kako je kralj Nikola imao velike zasluge za cijelo srpstvo, jer je ponio buktinju za slobodu i ujedinjenje, posle kneza Danila, 1866. godine. Zatim, valja imati u vidu da su Crnogorci izvojevali nekoliko sjajnih pobjeda pod njegovim vođstvom: na Vučjem dolu, Ostrogu, Baru i sl.

U svoje vrijeme, dinastija Petrović-Njegoš smtrala je da ima najviše zasluga za srpstvo, pošto je ona bila nastarija srpska dinastija, i ona je prva počela borbu za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda.

U suštini, obje dinastije imale su neko pravo, no pored svega toga prvenstveno treba gledati na interese cijelog srpskog naroda, pa onda interese vladara. Tako isto pri ujedinjenju, ne bi smjelo da se uradi nešto što bi donijelo rđave psoledice i komentare. Rane treba liječiti a ne po njima grebati!

Delegacija iz Crne Gore koja je donijela u Beograd odluke Podgoričke skupštine

Ja sam oštro kritikovao akcije Koste Pećanca, koje su bile brutalne i nijesu odgovarale rešenju mirovnog ujedinjenja. One bi mogle izazvati ljubomoru, pa bi o tome trebalo ozbiljno voditi računa.

Pukovnik Milutinović u svemu se složio sa mnom. Obećao mi je da će se obratiti Vrhovnoj komandi i preldožiti da se odmah povuče Kosta Pećanac, što se ubrzo i dogodilo. Druga stvar koju je Milutinović regulisao jeste to što je zatražio od svojih četničkih grupacija da polože oružje, kako bi u narodu zavladao mir.

Crnogorski političari i školovani ljudi bili su neraspoloženi prema kralju Nikoli. Među njiam najistaknutiji bio je Marko Daković, sin zaslužne porodice sa Grahova, koja je zaista nosila luču slobode između Crne Gore i Srbije i igrala važnu ulogu. Marko je imao rasne, nacionalen osobine svoje porodice, a za vrijem studija pravnih nauka u Beogradu, stekao je simpatije baš zahvaljujući porodici i čuvenoj bici na Grahovu u kojoj su Dakovići imali značajnoj udjela.

Marko Daković je 1906. godine u listu ,,Štampa“ objavio svoj program u šest tačaka u kojem traži zavođenje demokratije u Crnoj Gori, okrivljujući što to ne postoji, kneza Nikolu i njegovu vladu.

Narod Crne Gore izabrao je svoje predstavnike i poslao ih na Veliku narodnu skupštinu u Podgorici, da odlučuju o ujedinjenju. Nažalost, tih dana u Crnoj Gori bilo je nemilih događaja između malobrojnih pristalica kralja Nikole, i druge strane, koja je bila u većini. Predstavnici prve grupe su se nazvali zelenaši i oni su smatrali da treba vremena da bi došlo do ujedinjenja između Srbije i Crne Gore, ali u suštini, nijesu bili protivni tome.

U tim početnim borbama, italijanska propaganda sipala je otrov kroz Crnu Goru, zavađala narod, jer je to bilo u interesu Italijana, tobož da brane interese kralja Nikole i njegove dinastije. Ali, njihov glavni interes bio je njihov sopstveni interes! Željeli su da imaju odskočnu dasku u Crnoj Gori, kao što će je imati u novostvorenoj državi Albaniji.

Kralj Nikola i njegova vlada vršili su pritisak na saveznike, tvrdeći da je Crna Gora nezavisna država i da je sada okupirana od srpske vojske, od Kraljevine Srbije. Ministar spoljnih poslova, Nikola Plamenac, davao je razne izjave protiv stanja u Crnoj Gori. Pokušao je da nađe oslonac  kod izvjesnih Albanaca o stvaranju zajedničke države od Albanije i Crne Gore, ali u tome nije imao nikakvog uspjeha.

Konačno je došla i Velika narodna skupština. Pristalice Marka Dakovića bile su stroge, tražeći da se kralj Nikola proglasi izdajnikom. Ja sam se tome protivio, zato što to ne bi odgovaralo istorijskoj ulozi i radu iz prošlosti dinastije Petrović-Njegoš. Smatrao sam da kralj Nikola i njegovi sinovi imaju svojih grešaka, ali ipak se nije moglo osporiti, i pored svih tih grešaka, da ima zasluga za jedinstvo srpskog naroda. Naveo sam slučaj njegovog odricanja od prestola 1866. u korist kneza Mihaila.

Moje gledište pomogao je ne samo vojvoda Božo Petrović, nego i vojvoda Stevo Vukotić, brat kraljice Milene.

Rekao sam između ostalog:

-Ni u kom slučaju ne smijemo dozvoliti da se bacamo blatom na svoju prošlost i istoriju Crne Gore, iz čijih je grudi iznikao genijalni duh Vladike Rada, koji je ne samo ponos Crne Gore nego i cijeloga srpstva. Njegove visoke misli o viteštvu treba da nas ujedine u jednoj misli, u jednoj zajedničkoj ljubavi i zajedničkom osjećanju da vršimo našu nacionalnu dužnost, koja zahtijeva da odbacimo sve nesuglasice i nesporazume, koje nas odvajaju jedne od drugih. Budimo dostojni nasljednici najsvjetlijih ideala našeg naroda koji je umirao i živio za slobodu i jedinstvo cijelog srpskog naroda.

Posle duge i veoma opširne debate, moje mišljenje je prihvaćeno u cjelosti. Tako isto i Stevana Vukotića. Time je završeno djelo koje će vječno biti spomen naših osjećanja i ljubavi Crne Gore prema svim Srbima, ma gdje oni živjeli.

 

 

Sedmica

POSTAVI ODGOVOR

*