Nekad u Africi, danas u Crnoj Gori: Kako se sprovodi aparthejd nad Srbima

0

Srbi u Crnoj Gori su već dvadeset godina predmet političkog šikaniranja i sistemske diskriminacije, tvrdi u intervjuu za Sputnjik Vladimir Leposavić, predavač na univerzitetima u Beogradu i Podgorici, kojem je nedavno u izdanju Matice srpske objavljena druga knjiga: „Uhvaćeni u vršenju svojih prava“.

Leposavić, koji je specijalizirao na Pravnom fakultetu u Vašingtonu, a doktorirao u Beogradu na temi međunarodne zaštite manjina, takođe smatra da akcije koje vlast u Crnoj Gori sprovodi nad srpskim narodom „odgovaraju pojmu kulturnog genocida“, dok kao glavni instrument i „sredstvo sprovođenja i održavanja getoizacije srpskog naroda i aparthejda nad srpskom jezičkom većinom“ vidi medije u toj zemlji.

Kako ocjenjujete stanje i položaj srpskog naroda u Crnoj Gori, kao i ukupan društveni ambijent koji se kreira u tom pogledu?

— Srbi u Crnoj Gori su već dvadeset godina predmet političkog šikaniranja i sistemske diskriminacije. Nisu zastupljeni u javnim organima i ustanovama, nemaju pravo na sopstveni jezik i nastavni program, njihova kultura je „pod staklom“, egzistencija im je do kraja ugrožena, a život provode pod konstantnim etnostresom. Odnos vlasti prema srpskom nacionalnom i kulturnom identitetu se kreće od ignorisanja preko krivotvorenja do ponižavanja. To je program asimilacije putem diskriminacije i rasrbljavanja putem obespravljivanja, i on daje rezultate. Prema zvaničnim podacima, od 2003. do 2011. godine, broj Srba je smanjen za 20 hiljada, što znači da su svakog dana pet građana srpske nacionalnosti prestajali da budu Srbi.

Akcije koje vlast sprovodi nad srpskim narodom odgovaraju pojmu kulturnog genocida koji predstavlja namjerno uništenje jedne grupe putem uništavanja posebnih obilježja te grupe.

Šta imate u vidu?

— Prema pravnom pojmu koji je definisan u okviru predloga Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida još 1948. godine, radnje zločina kulturnog genocida koje odgovaraju onome što se posljednjih godina dešava Srbima u Crnoj Gori jesu: zabrana upotrebe maternjeg jezika, sistematsko protjerivanje pojedinaca koji predstavljaju kulturu grupe, sistematsko uništavanje istorijskih ili vjerskih spomenika ili njihovo podvrgavanje stranoj upotrebi, uništavanje ili raznošenje dokumenata i predmeta istorijske, umjetničke ili vjerske vrijednosti i objekata koji se koriste u vjerske svrhe… Pošto živimo u eri trijumfa situacione etike i posebnog, antiljudskog humanizma, moguće je da ove i slične radnje budu uvijene u demagogiju o jednakosti i ljudskim pravima, sve uz prisustvo i aminovanje Evropske unije i velikih sila.

Kako vidite odnos vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi?

— Srpska pravoslavna crkva je postojala na prostoru današnje crnogorske države nekoliko vjekova prije pojave toponima „Crna Gora“, a kamoli istoimene države. Samu pak državu je nemanjićka Crkva izgradila i othranila. Država o kojoj se slavohlepno govori i pripovijeda postojala je i zahvaljujući Crkvi. Tako je i danas — Crkva je odavno dio temelja Evrope kojoj država nikako da se približi i pridruži. Prva slika koju je satelitskim putem Evropa poslala Americi, kao dio baštine čovječanstva, sadržala je djelo umjetničkog freskoslikarstva iz manastira nadomak današnje Crne Gore, nekadašnje Zetske banovine. Koja je to Crkva nije jasno samo neukima i nepismenima. Prvi srpski kralj, rođeni brat utemeljivača ove „inostrane“ Crkve, rođen je u današnjoj Podgorici, kao što je i posljednji srpski kralj rođen na Cetinju. Međutim, u doba tzv. postistine neukost je postala globalni problem. Odnos crnogorskih vlasti prema SPC govori, dakle, mnogo više o samoj toj vlasti nego o Crkvi. Uostalom, zbog toga je Crkva vremenom postala samo snažnija i utemeljenija, a vlast slabija i ogoljenija.

Zašto mediji u Crnoj Gori mahom ćute o diskriminaciji koja se sprovodi nad Srbima u Crnoj Gori?

— Mediji su glavno sredstvo sprovođenja i održavanja getoizacije srpskog naroda i aparthejda nad srpskom jezičkom većinom. Instrumentalizacija medija u usko političke svrhe dostiže vrhunac u prilikama kakve vladaju u Crnoj Gori — gdje je vlast decenijama nepromjenjena, a mreža adekvatno raširenih medija jako mala. Ova instrumentalizacija je najsurovija tamo gdje je to najmanje dopustivo — u slučaju tzv. javnog servisa, čiji rad, od svojih prihoda, finansiraju i svi Srbi, kao druga najbrojnija nacionalna zajednica. Ta činjenica, međutim, ne muči savjest onih degutantno šovinističkih predstavnika tog medija. S druge strane, posebno mjesto u „paklu političkog licemjerstva“ zauzimaju oni mediji koji sebe zovu nezavisnim, a profesionalno ignorišu nepravde i nezakonitosti koje trpe njihovi sugrađani srpske nacionalnosti.

Ovakvo stanje ne čudi ako se zna da prve u potpunosti kontroliše vlast, a druge sponzorišu fondovi poput Soroševog. Ono što ostaje neshvatljivo jeste da Republika Srbija godinama nije pružila bilo kakvu pomoć svom narodu u ovoj sferi.

Kako vidite crnogorsku opoziciju? Šta znači podjela u opoziciji na Demokratski front i onaj dio opozicije koji sebe naziva „građanskom?

— Glavno obilježje opozicionih podjela je međusobna borba za prevlast u dijelu političkog sistema sa nesmjenjivom vlašću. Posljednje grupisanje u dva bloka je dodatno legitimisao dio međunarodne zajednice postavljanjem pitanja podrške članstvu u NATO-u, i sad već legatu Crne Gore. Demokratski front zastupa sebe samog, a „građanska koalicija“ sve osim Srba. Zajednička im je praksa nedemokratskog funkcionisanja i odsustvo svake odgovornosti prema biračima. Djelovanje Demokratskog fronta je, ipak, najavilo mogućnost saradnje različitih nacionalnih programa koja ne bi bila na štetu legitimnih srpskih interesa. Nije, međutim, jasno kakva je to građanska koalicija u kojoj Albanci, Bošnjaci i Crnogorci slobodno zastupaju svoja prava i interese, dok se Srbi čak i ne izjašnjavaju o sopstvenoj nacionalnoj pripadnosti, o jeziku kojim govore i drugim važnim pitanjima.

Srbi u Crnoj Gori još uvijek nemaju kredibilnog političkog predstavnika koji bi adekvatno zastupao njihove interese, i za to su, pored ostalog, i sami krivi. Da nije tako, ne bi se moglo desiti da dvije trećine stanovništva tiho i bez otpora izgubi pravo na učenje svog jezika, te da za dvadeset godina polovične snage u ukupnom biračkom tijelu narod ne izglasa nijednu promjenu ili odluku u korist svojih prava i interesa. Zbog toga je već dugo vrijeme glavni i jedini način borbe srpskog naroda u Crnoj Gori — trpljenje.

Da li i u kojoj mjeri određeni međunarodni centri utiču na kreiranje politike crnogorskih vlasti u odnosu na Srbe u Crnoj Gori?

— Najnovija kriza srpskog pitanja na Balkanu počela je odlukama Badinterove komisije, kada je pravo naroda na samoopredjeljenje dodijeljeno ne narodima, već republikama, pa i pokrajinama. Drugim riječima, svakome i svima, samo ne Srbima. Međunarodni centri su tako, iz svojih starih mada ne i racionalnih interesa, kreirali snažnu antisrpsku klimu na čitavom postjugoslovenskom prostoru, propagiranjem koncepta kolektivne srpske krivice, od čega Srbe nije oslobodilo ni to što su divljački bombardovani od strane skoro 30 država. Danas se Srbima osporava uživanje čak i onih prava koja su im priznata lokalnim ustavima i sporazumima usvojenim pod patronatom i od strane istih tih velikih sila — kao što su Dejtonski mirovni sporazum i Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN 1244. Lideri mladih jugoslovenskih nacija su se ovakvoj politici pridružili bez zadrške, ali, zbog novca i privilegija, i nekadašnji predstavnici srpskog naroda, kao što je to slučaj sa Crnom Gorom. Uticaj o kojem govorimo je tako postojan, a moral elita toliko oslabljen, da je sreća što se matična država srpskog naroda zove Srbija — jer bi, da je drugačije, Srbi bili manjina i u rođenoj zemlji.

Šta za Crnu Goru suštinski znači ulazak u NATO i kakve reperkusije ima po unutrašnji život zemlje?

— Učlanjenje Crne Gore u NATO nije imalo u fokusu potrebe Crne Gore, već geopolitičke interese same Alijanse, pa se situacija u Crnoj Gori neće suštinski promijeniti zbog te činjenice. NATO će biti faktor domaćih političkih procesa na isti način kao što su to njegove članice bile dosad. U tom smislu, u crnogorskoj političkoj jednačini NATO ostaje varijabla, a volja naroda konstanta. Drugo je pitanje što je pomenuta volja kontrolisano obamrla. Same NATO članice trenutno nemaju interes da podrže suštinske promjene, što ne znači da će takve promjene nužno spriječiti. Kada je u pitanju pomirenje u društvu, sva politička moć NATO zemalja je od male koristi i ne može da zamijeni procese koji jedino mogu da se dese u samom narodu i posredstvom narodnih predstavnika koji su tom zadatku dorasli. Treba naglasiti da Srbi nisu u svađi sa bilo kim u Crnoj Gori, pa im formalno pomirenje nije ni potrebno, već je potrebno da im bude omogućena ravnopravnost i uživanje jednakih prava. To bi rastužilo pojedine crnogorske nacional-socijaliste, ali bi okončalo višedecenijsku krizu u društvu.

 

 

Sputnik

POSTAVI ODGOVOR

*