Nenad Kecmanović: Dodik na čelu BiH kao Mesić na čelu SFRJ?

0

Šta je cilj serije besmislenih sarajevskih prijava i optužbi protiv predsjednika Srpske. Da li je već godinu ranije zavladala panika zbog njegovog vrlo vjerovatnog šestomjesečnog predsjedavanja ionako rovitom BiH?

Milorad Dodik je onomad u Bratuncu rekao da su „povratak Bošnjaka u Podrinje finansirale islamske humanitarne organizacije povezane sa terorizmom koje planiraju okupaciju ovog prostora“, a Izetbegović ga je odmah prijavio tužilaštvu BiH da „plaši povratnike“! Odavno je poznato da su teroristički kampovi i mobilizacija za ID u Bosni finansirani upravo preko „islamskih humanitarnih organizacija“, ali ispada da nije problem što je Dodik upozorio na to, nego što je njegova izjava mogla da prepadne povratnike pa da opet odu u izbjeglištvo.

Nakon četvrt vijeka ko se nije vratio – neće ni doći, a ko se jeste – ostaće. Srpska je vratila 99 odsto nekretnina, tj. više nego Federacija, a popis je egzaktno pokazao da je više Srba protjerano iz većeg nego nesrba iz manjeg entiteta. Priča o „povratku na ognjišta“ nekih lokalnih islamskih poglavara koji fantaziraju kako bi povratkom muslimana u RS, ali bez povratka Srba u Federaciju (Sarajevo, Mostar, Tuzlu, Zenicu), cijela Bosna postala Bošnjačka – zaista je poslije 25 godina deplasirana. Dalja rasprava mogla bi se protegnuti na vrijeme uoči napada Austrougarske na Srbiju kada su šuckori (muslimanska milicija) za račun Beča sa lijeve obale Drine preventivno raselili desetinu hiljada Srba kao potencijalnu petu kolonu. Niko se danas i ne pita da li su se ti Srbi poslije Velikog rata vratili iz unutrašnjosti Bosne ili iz Srbije na stara ognjišta.

„Dodikovo prepadanje bošnjačkih povratnika u Podrinju“ aktuelizovali su noviji povodi. Vučićeva inicijativa da se mrežom puteva povežu Srbija i BiH, podržana na trećem samitu Berlinskog procesa u Trstu, s lijeve strane Podrinja podgrijala je stare kontroverze o „zelenoj transferzali“. Autoputu koji povezuje Baščaršiju sa novopazarskom čaršijom, od Sarajeva, preko istočne Bosne, Sandžaka i zapadne Makedonije, do Stanbola i Bliskog istoka. I već je u toku spor oko toga da li će trasa sjeći Podrinje preko srpske ili bošnjačke teritorije.

Međutim, sarajevske optužnice protiv Dodika u posljednje vrijeme se nižu. Kako im jedne padaju, oni podižu druge. Samo što je odbijena tužba zbog referenduma, a eto već nove Izetbegovićeve prijave zbog zastrašivanja komšija povratnika. Kako se žale i bošnjački advokati, postoji očita sprega između Tužilaštva i Suda BiH, koji prema Dejtonu i ne postoje, sa jedne, i rukovodstva SDA, sa druge strane. Ponavljaju pokušaje da pravnim nasiljem diskredituju predsjednika Srpske, baš kao što je i treći akter te antidodikovske kompanije, visoki predstavnik, to radio političkim nasiljem. Krovni pravosudni sistem sa Ustavnim sudom BiH na vrhu zamijenio je OHR isuviše kompromitovan „bonskim ovlašćenjima“.

Nije trebalo mnogo pameti da se pretpostavi da se optužnica koja se odnosi na referendum o bilo čemu neće održati. „Neposredno izjašnjavanje naroda!“, „najviši oblik demokratije!“ i sl. ipak je teško osuditi kao krivično djelo. Ne manje bi bilo neobično da prođe tužba Bakira Izetbegovića „zbog uvrede povratnika“, kada je on sam toliko puta vrijeđao i Srpsku („genocidna tvorevina“) i Srbiju („sve zlo dolazi iz Beograda“) i Srbe („zločinački narod“, „sa Srbima se ništa ne može“). Razmjena uvreda preko entitetsko-kantonalnih linija, pogotovo na relaciji Sarajevo – Banjaluka odavno je postala dio političkog folklora u BiH, u kome bošnjački politički funkcioneri, novinari, intelektualci i dr. kolo vode. A kada se povodom „vrijeđanja bošnjačkih povratnika“ prvi oglasio Valentin Incko, koji je Srpsku nedavno uporedio sa NDH, svaki komentar postao je suvišan.

Ali, još jedna Izetbegovićeva tužba protiv Dodika je ipak tu i, baš zato što je potpuno besmislena navodi na sumnju da ovo ponavljanje iste gluposti ima neki cilj. Jasno je da Bošnjaci grade svoj identitet na antisrpstvu, na „genocidu u Srebrenici“, na mržnji „prema drugom“ za koga su izabrali Srbe, a ne Hrvate ili Crnogorce iako su takođe „izvršili agresiju na BiH“. Jasno je i da su Dodika izabrali za metaforu svih svojih neuspjeha i frustracija poratnog perioda, jer im je uništio antidejtonske fantazije o jedinstvenoj i cjelovitoj Bosni.

A prema svim računicama, upravo on bi im dogodine mogao doći u Sarajevo na čelo BiH. Dodik po ustavu ne može više da se kandiduje za poziciju predsjednika RS i analitičari ga dogodine već vide u tročlanom Predsjedništvu BiH, gdje bi mu se bilo ko od opozicionih prvaka teško mogao ispriječiti, uključujući i aktuelnog predstavnika Srpske u Sarajevu. Ivaniću pak daju najveće šanse da njega zamijeni na čelu RS, jer vladajuća koalicija navodno nema jačeg kandidata. Rokada Dodik – Ivanić, prema prognozama medija djeluje kao gotova stvar. Ali, čak i ako u finišu bude zaista tako, to neće biti rezultat dogovora nego uvijek neizvjesnog nadmetanja. U taboru vlasti, kao konkurenta za Palatu Republike u Banjaluci, pominju iskusnog stranačkog br. 2 – Nebojšu Radmanovića, a iz SPZ-a kažu da ovoga puta SDS neće dati prednost počasnom predsjedniku manjinskog partnera PDP-a, te da će zajednički kandidat biti nepobjedivi gradonačelnik Bijeljine – Mićo Mićić. U krajnjoj liniji, funkcija predsjednika RS više je počasna ukoliko nije oslonjena na većinu u parlamentu, a ako je suditi po ishodu prošlogodišnjih lokalnih izbora, vladajuća koalicija neće u SPZ-u imati ozbiljnog konkurenta na izborima 2018.

Elem, od jeseni iduće godine Dodik bi, barem prema kalkulacijama na papiru, što na entitetskom, što na zajedničkom nivou vlasti, mogao da osvoji mnogo više nego na izborima 2014. Pokušaji opozicije da ga na nekoliko prethodnih izbora skine sa vlasti nisu uspjeli, kao što rezultat nisu dali ni vanparlamentarni protesti SZP-a u maju 2015. Istina, dil SZP-a sa SDA jeste u ovom mandatu doveo Mektića, Šarovića i sl. u zajedničke organe u Sarajevu, ali slast tako stečenih funkcija na drugom nivou vlasti ispostavila je visoku cijenu: brojni kompromisi štetni po Srpsku, strmoglav rejtinga SDS-a, ostavke stranačkog rukovodstva. Istovremeno, u FBiH vlada pometnja zbog sukoba SDA i HDZ (treći entitet) i sukoba unutar bošnjačkog političkog korpusa (Izetbegović – Radončić) tako da se Sarajevo neće baviti izborima u RS.

Ostaje još jedino mogućnost da nešto učini međunarodni faktor, koji Dodika već više od deceniju drži na nišanu. Bilo je već diskretnih pokušaja da se dio Dodikove koalicije prevuče u SZP i formira neka vrsta prekodrinskog „deposa“. A sada se, po svemu sudeći, uvježbavaju krivične prijave za sve i svašta, koje u ograničenom roku za registraciju kandidata kod CIK-a mogu Dodika rutinski da skinu sa izborne liste. Naprosto: „protiv kandidata se u datom momentu vodi postupak“ i nije bitno što će taj postupak već dan po isteku roka biti obustavljen. Da „profesionalno, neutralno i nezavisno“ pravosuđe u rukama moćnih, pogotovo na Balkanu, pravi čuda već smo iskusili od Sarajeva do Haga. A Hojt Ji, Morin Kormak & comp. iz Stejt departmenta, koji i dalje čvrto drži „duboka država“ i kojoj se sada pridružio i Trampov izabranik Tilerson, neće prezati da i to preduzmu protiv „posljednjeg Putinovog prijatelja u regionu“.

A Sarajlijama se Milorad Dodik već priviđa na sliku i priliku Stipe Mesića na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ kako na kraju svog sljedećeg mandata 2022. u Sarajevu kaže: „Moja misija je završena – BiH više ne postoji!“ Badava on već po sto puta ponavlja da Srpska ne želi secesiju nego izvorne dejtonske nadležnosti entiteta u okviru BiH. Dovoljno je što kaže ono što i svi drugi vide, da je BiH „nemoguća država“ koja će odumrijeti sutradan pošto ode protektorat.

Ipak, duga je (predizborna) godina, na Balkanu još duža, u Bosni najduža, a danas nije ništa izvjesnija ni na međunarodnom planu. Ko zna kakav ćemo politički triler gledati 2018.

FSK

POSTAVI ODGOVOR

*