Nenad Kecmanović: PROTIVZAKONITO PREISPITIVANJE SREBRENICE*

0

Taman pomislimo da je „slučaj Srebrenica“ poslije više od 20 godina i pod pritiskom sve novih dramatičnih događaja u svjetu i kod nas, skrajnut na marginu istraživanja, a pojavi se neka nova aktuelizacija ove teme. Najnoviji pokušaji da se u Spskoj i Srbiji zakonom zabrani preispitivanje genocida u Srebrenici, učinili su da zbornik radova, upravo pod naslovom „Preispitivanje Srebrenice“ postane aktuelniji danas nego prošle i pretprošle godine kada su sabranih tekstovi premijerno izloženi na dva tematska skupa u Medija centru u Beogradu.

A i bez toga, ostalo je toliko pitanja bez odgovora. Zašto se u Dejtonu ćutalo o genocidu iako se znalo za masovni zločin u Srebrenici? Zašto je obavještajni dosije Srebrenica, smješten u UN, nije bio dostupan Haškom tribunalu? Zašto se u Hagu nije sudilo izvršiocima masovnog zločina nego oficirima i političarima „koji nisu znali, a trebalo je da znaju“ šta se zbiva na terenu? Zašto su ignorisana pisana svjedočanstva lokalnih komandanata Meholjića, Mustafića, Orića o „dogovorenom genocidu“? Zašto je zanemareno svjedočenje da je reis Cerić sugerisao Aliji Izetbegoviću da aranžira spektakularna masovna stradanja koja imaju veći medijski efekat nego mnoštvo manjih? Zašto u Hag nije pozvan Klinton, koji je tražio 5.000 muslimanskih žrtava odjednom kako bi dobio podršku američke javnosti za oružanu intervenciju? Ova i mnoga druga pitanja inspirisala su dvadesetak stručnjaka među kojima su Radovan Radinović, Džonatan Rupert, Anja Filimonova, Stefan Karganović, Veljko Đurić Mišina, Aleksandar Pavić, Nemanja Dević i Ratko Škrbić.

Visoki zapadni obavještajni oficiri na važnim punktovima Džon Šindler i Karlos Martins Branko tvrde da je u Srebrenici pobijeno 2.000 Bošnjaka i isti broj Srba u selima oko Srebrenice. Ta crna simetrija žrtava u gotovo u isto vrijeme i u istom ataru, mogla je da postane idealno mjesto zajedničkog suočavanja sa prošlošću, katarze i međusobnog pomirenja. Nažalost, Srebrenica je iz godine u godinu samo povod novih razdora.

Sa Bošnjacima izgleda nije moguć racionalan dijalog o Srebrenici – o objektivnim okolnostima, broju žrtava, forenzičkim nalazima, političkom kontekstu, a prije svega o pravnoj kvalifikaciji ovog masovnog zločina. Njima je potrebno da to bude baš genocid.

Prvo, zato što pri relativno jednakom broju žrtava u odnosu na broj sunarodnika, genocid treba da pokaže da je njihova žrtva ipak bila veća i teža, da su drugi bili gori od njih i da su ih zato porazili u građanskom ratu. I drugo, možda i važnije, za Bošnjake je Srebrenica postala osnivačka žrtva položena u temelje nacije. Dok su ostali narodi ne samo na ovom prostoru postajali nacije vjekovnom borbom za oslobođenje, muslimani su od vjerske skupine to zvanično postali političkom odlukom komunističke vlasti. Njihovo preuveličano i krivo kvalifikovano stradanje u Srebrenici treba to simbolički da nadomjesti. Za Bošnjake je Srebrenica tako postala ono što Hrvati hoće da naprave od Križnog puta, a čega Srbi imaju na pretek od Kosovskog boja, povlačenja preko Albanije, Velikog i Drugog svjetskog rata pa do odbrane od agresije NATO-a. Stari Izetbegović u svojim Sjećanjima i piše da je to žrtva koju svi narodi moraju da plate pa ista sudbina nije mogla da mimoiđe ni Bošnjake. Otuda paradoks da, iako je 90 odsto Bošnjaka stradalo na drugim lokalitetima, preživjeli i potomci danas jedino govore o Srebrenici i svoje pokojne preukopavaju u nacionalno svetilište u Potočarima. Sarajevski nedjeljnici Dani i Slobodna Bosna odavno su objavili kontraverzne podatke o tzv. dogovorenom genocidu i opozicija ih je koristila u političkim obračunima sa SDA, ali u kolektivnoj svijesti je ostalo nedodirljivo: genocid sa preko 8.000 žrtava.

Broj žrtava, u krajnjoj liniji, i nije presudan, a sve je u stvari počelo od nebulozne haške redefinicije genocida, po kojoj ne mora da postoji plan za uništenje jedne rasne, vjerske ili nacionalne grupe na kontrolisanoj teritoriji, pa je eto moguće da se počinitelji genocida pobrinu za žene, djecu i starce i prevezu ih do najbliže bezbjedne teritorije izvan ratnih dejstava. Indikativno je da su u Sarajevu već u prvim mjesecima rata, kada je još važila klasična definicija genocida, uporedo sa propagandom o 300.000 muslimanskih žrtava, formirana čak dva centra za istraživanje genocida nad Muslimanima. Izgleda da je scena za genocid bila postavljena prije nego što je rat i počeo. Kada je poslije rata ustanovljeno da je broj žrtava neuporedivo manji i recipročan, Hag je našao rješenje u promijeni definicije genocida i dodao kategoriju „udruženi zločinački poduhvat“ koja je ranija korišćena jedino u suđenju mafiji. Na osnovu pogrešnih premisa bilo je moguće izvesti konkluziju da je svaki Srbin genocidan. Bilo je dovoljno i da se samo u jednom slučaju presudi genocid, pa da istu kvalifikaciju preuzme i Međunarodni sud pravde i da za genocid bude optužena država Srbija.

Zahvaljujući Zapadu, Srebrenica je postala i međunarodno svetilište, na godišnjice redovno dolaze evro-američki lideri da se poklone žrtvama genocida, a za pomen istom broju srpskih žrtava u obližnjim selima neće da znaju. Zašto je genocid njima potreban? Zato da bi opravdali bombardovanje Srpske i Srbije, zaobilaženje UN, izolaciju Srbije, smjenu i hapšenje Miloševića, iznuđivanje izvinjenja, tamničenje vođa i generala, rušenje Dejtona, otimanje nadležnosti, bacanje bombi sa osiromašenim uranijumom na civile i trgovinu ljudskim organima. Genocid nad Bošnjacima trebalo je da bude alibi za svo nasilje nad Srbima.

Za Zapad međutim nije problem što će biti uhvaćeni u laži. Nije ni prvi ni jedini put.

Ali, monteri genocida u Srebrenici svjesni su da njihovu konstrukciju više neće moći da zaštiti nedodirljiva moć jedine globalne supersile, da je ta moć u opadanju, da se rađa multipolarni svijet sa više suverenih velikih igrača koji sarađuju u vojnom, ekonomskom i političkom otporu njenom monopolu. Britansko-američka rezolucija u Savjetu bezbjednosti kojom bi UN potvrdile laž o srpskoj genocidnosti bio je taj master potez koji bi sve odjednom i definitivno riješio, a nije prošla samo zahvaljujući ruskom vetu.

A onda su došli na morbidnu ideju: ako već nisu uspjeli da svjetska organizacija potvrdi genocid u Srebrenici, da natjeraju Srbe da to učine sami. Ako nekom strancu i padne na um da to ospori, moći će da ga zalijepe da su Srbi sami priznali da su genocidni. U tu svrhu poslužila su sva ona silna izvinjenja iz Beograda i Banjaluke i poklonjenja žrtvama genocida u Potočarima – purgatorijum kroz koji je morala da prođe svaka nova garnitura srpskih vlasti. Ni to im nije bilo dosta, jer su van kontrole ostali naučnici, novinari, pisci, naspram manjine unajmljenih za buđenje nacionalnog stida zbog genocida koji se niije dogodio. Zato nam se sada nameće dopuna krivičnog zakona članom protiv osporavanja genocida. To je u Srbiji već uslovno učinjeno, a zamalo i u Srpskoj uz pomoć dvojice Srba u Savjetu ministara BiH.

Drakonskim kaznama Karadžiću i Mladiću, Haški sud će završiti posao i, kako je objavljeno, Sarajevu ustupiti dio arhive. Onaj drugi dio u kome stoje sakrivene istine o Srebrenici smjestiće u trezore palate na Ist riveru sa embargom na 50 godina. Ukratko, na ovaj ili onaj način, blizu su cilju da začepe usta, zavežu oči, zagluše uši i zatarabe mozak svima koji bi da još nešto kažu o Srebrenici. Mora da ih tajne strašno optužuju kad ih toliko kriju.

Teško je probiti međunarodne institucionalne blokade koje dolaze iz najviših anglo-američkih centara globalne moći, ali zašto uz podršku Rusije da ne iniciramo nešto poput Raselovog suda za američke zločine u Vijetnamu, u kome je svojevremno učestvovao i naš istoričar Vladimir Dedijer. Mislim na jedan neformalan međunarodni sud sastavljen od pravnika, političara, diplomata, naučnika, književnika, novinara – nezavisnih intelektualaca od profesionalnog i moralnog ugleda, koji su već javno izrazili sumnju u mit o Srebrenici. Takvih je danas manje nego u ono vrijeme. Ali, među njima vidim književnika Handkea, novinara Čivikova, sudiju Antonetija, reditelje Kusturicu i Mihalkova, pisce svjedoke Džona Šindlera i Karlosa Branka i druge. Stručnu podršku mogao bi da im pruži Istorijski projekat Srebrenica Stefana Karganovića, sa pionirskim zaslugama u ovoj oblasti. A obavezna literatura bio bi im zbornik „Preispitivanje Srebrenice“ koji su ove godine zajednički objavili Muzej holokausta, Fond strateške kulture i Predsjedništvo RS u Beogradu, uz rizik zatvora do pet godina.

_______________________________________________________________________________________________________

* Izlaganje na promociji zbornika „Preispitivanje Srebrenice: Zbornik radova sa naučno-stručnih skupova o Srebrenici 2015. i 2016.“ u Medija centru u Beogradu, 10.7.2017.

Fond Strateške Kulture

POSTAVI ODGOVOR

*