Notr-Dam ne zvoni za Srbe!

0

Jedna od naših zabluda je i ta da su, posle Kosovske bitke, zvona crkve Notr-Dam u Parizu zvonila u čast srpske vojske i njene prerano oglašene pobjede. To se, naravno, nije dogodilo. Isto kao što se nije dogodilo ni 600 godina kasnije

Budućnost nije samo ono što će doći, mnogo što-šta će se jednostavno ponoviti“, zapisao je u svoje vrijeme pjesnik Branko Miljković, pa se postavlja pitanje da li je ovo što se danas događa na relaciji Zapad – Istok, Amerika – Rusija, zapadni svijet – Srbija, već viđeno u prošlosti?

Izraz „Bizant“ upotrebljava se na Zapadu za nešto mračno, pokvareno, varvarsko. Slučajno ili namjerno, zaboravlja se da je značajan dio savremene zapadne civilizacije potekao upravo od Vizantije, pa čak i rimsko pravo. Pa, ipak, ostaje izraz „mračni Bizant“, koji dobrim dijelom duguje čuvenom istoričaru Edvardu Gibonu iz 18 vijeka, koji je u svom djelu „Istorija opadanja i propadanja Rimskog carstva“, dao potpuno negativnu sliku Vizantije.

A radi se, u stvari, o političkom sukobu i borbi za prevlast između istočnog i zapadnog hrišćanstva, borbi koja je bila zaodenuta raznim ideološko-dogmatskim načelima, da bi se prikrila stvarna težnja za prevlast i apsolutnu svjetsku dominaciju, što je kao cilj bilo nešto čemu je Zapad (i zapadna crkva) oduvijek težio.

Krstaši su, ne bez blagoslova Rima, prolazeći preko vizantijskih i balkanskih teritorija, shvatili da im je probitačnije da se ugnijezde u bogatom i velelepnom Carigradu, nego da se biju u palestinskoj pustinji za oslobađanje Hristovog groba. Posle 57-godišnje latinske okupacije, Vizantija više nije imala snage da povrati svoju nekadašnju slavu i moć, pa su je Turci pokorili 1453. godine.

Pad Vizantije i Carigrada primljen je ravnodušno, čak i zlurado, na Zapadu, jer je nestalo moćnog suparnika i konkurenta papskom prestižu. Otuda i ranija i kasnija turska osvajanja pravoslavnih zemalja na Balkanu nijesu izazivala nikakva saosjećanja prema njima, a još manje stvarnu namjeru da se tim narodima pomogne u odbrani.

Jedna od naših zabluda bila je i da da su, posle Kosovske bitke, zvona crkve Notr-Dam u Parizu zvonila u čast srpske vojske i njene prerano oglašene pobjede. To se naravno nije dogodilo, Isto kao što se nije dogodilo ni 600 godina kasnije. Oglasila su se, međutim, zvona anti-srpske histerije. Odnos Zapada i Vatikana prema pravoslavnim državama bio je i ostao isti.

Za Zapad i Vatikan đavo nikada nije bio zelene islamske boje, već uvijek i jedino pravoslavne boje. Islamska prijetnja Evropi, na Zapadu nikad nije ozbiljno shvatana, osim kao zgodno sredstvo da se, upravo pomoću islama, Vatikan konačno obračuna sa nekatoličkim narodima. Strategija Zapada je, dakle, oduvijek bila identična: koristiti jedne za rat protiv drugih. Ne postoje ni vječiti prijatelji, ni vječiti neprijatelji, postoje samo vječiti interesi.

Kada je trebalo, sa Turcima su rušili Vizantiju i pravoslavlje, a ne dugo zatim, sa pravoslavcima su branili Beč od Turaka. Šta se i koliko od tada izmijenilo i da li ćemo opet biti naivni da branimo Beč od Turaka?

Kada se zna da je britanski premijer Dizraeli u 19. vijeku, na primjedbu svog sekretara koji je lobirao za Srbe i koji mu je skrenuo pažnju da ne može da spava od krika i jauka hrišćanskog svijeta koji muslimani terorišu na Kosovu, hladnokrvno odgovorio: „Zašto ne stavite malo vate u uši?“, onda nam zaista postaje mnogo toga jasnije u vezi sa današnjim dešavanjima na istom tom Kosovu.

Budućnost zaista nije samo ono što će doći, mnogo što-šta se jednostavno ponavlja. Ostaje, međutim, tek da se vidi da li se i koliko budućnost i istorija mogu držati pod kontrolom, te da li će se Zapad sa islamom tek tako lako moći obračunati. Pitanje je do koje mjere može ići instrumentalizacija islama u borbi protiv pravoslavlja i da li se islam baš uvijek moći držati pod kontrolom.

Tačno je da Zapad ima ogromnu tehnološku i vojnu prednost nad islamskim svijetom, i da se uvijek mogu potegnuti rakete i vazdušni udari, ali šta će se dogoditi kada i islam nabavi to veliko svijetlo oružje? No, i bez njega, do izržaja mogu doći stihovi: „Boj se onog ko je sviko bez golemog mrijet jada!“ Islamski fanatici su zaista spremni da lako umiru, pitanje ostaje da li su i koliko spremni građani Pariza, Londona, Njujorka – spremni na tako velike žrtve i tako laku smrt, kao što je to slučaj sa građanima Damaska, Teherana, Kabula ili Bagdada?

Postavlja se, naravno, pitanje – gdje ćemo mi tada biti i šta nam valja činiti? Gledati svoja posla i primijeniti onu staru o Danajcima, na lukave Latine: „Ne vjeruj im ni kada darove donose“, odnosno zovu u pomoć. Kao kad su nas zvali u pomoć 27. marta 1941. godine.

Jovan Ćirić

sedmica

POSTAVI ODGOVOR

*