Prof. Dr Milo Lompar: Titoizam je naš najveći problem!

0

Titoizam se produžava kolonijalnim sredstvima u naše vrijeme: dominacija Agrokora u trgovini, zaštita Fabrike duvana Rovinj od carina koje važe za zemlje EU, štampanje Krleže u „Službenom glasniku“ o državnom trošku i javno žigosanje svih koji se tome protive. Posledice te ideologije su i zatiranje ćirilice, rusofobija, parcelisanje srpskog kulturnog prostora, odricanje od Njegoša…

Milo Lompar, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, čovjek je novog vremena koji svojim polemičkim stavovima i briljantnim knjigama pokušava da srpsko kulturno nasleđe i srpsku nacionalnu svijest otrgne od „duha samoporicanja“ i vrati ga Srbima ma gdje bili. Zato intervju sa profesorom Lomparom počinjemo pitanjem – kako to učiniti?

-Ne možemo se vratiti srpskoj tradiciji bez precizne svijesti o onome što se – pod zastavom jugoslovenstva – pripremilo da se odigra u našim danima: gotovo i nema Srba u Hrvatskoj, Srbi u Crnoj Gori drastično su diskriminisani, Srbi u Makedoniji iščezavaju, Kosovo i Makedonija su okupirani. Najgore, u samoj Srbiji nema nikakve javne svijesti o načnima održavanja i unapređivanja srpskih kulturnih prava i interesa.

Ništa nije moguće učini na jedan mah. Mi smo često bili narod velikih naprezanja, velikih nacionalnih mobilizacija, da bismo, i posle uspjeha i posle neuspjeha, padali u potpuno mrtvilo jedne neaktivnosti. Otuda sam predložio pasivni otpor kao najmanje rizičan oblik djelovanja, budući da smo u kolonijalno-okupacionom stanju. Srbija mora da pokaže potpunu solidarnost s diskriminisanim srpskim narodom u Crnoj Gori i na Kosovu i Metohiji; prikladnu solidarnost sa srpskim nacionalnim pravima u Hrvatskoj; potrebnu solidarnost sa srpskim narodom u Republici Srpskoj; i, presudno, vraćanje trezvenoj i razumnoj politici srpskih kulturnih i nacionalnih prava u obrazovnom i javnom prostoru Srbije. To prije svega podrazumijeva detitoizaciju javne svijesti u nas.

Osnovno je da budemo uporni u imenovanju svoje nacionalne i kulturne egzistencije isključivo kao srpske. Regionalna i kulturna područja imaju svoj značaj, kao što ga ima i jugoslovenska kulturna komponenta, ali nisu razlikotvorne činjenice nacionalne egzistencije. Lako je, na primjer, znati da je Lubarda sebe odredio kao Srbina, čak i u testamentu, no to treba zastupati u javnom, intelektualnom i kulturnom prostpru, kao i unutar državne politike. Zato nam je potrebna nacionalna inteligencija.

Plansko zatiranje kulturnog i nacionalnog identiteta Srba vezujete prevashodno za titoistički komunizam i komunističku Jugoslaviju?

-U Kraljevini Jugoslaviji, jugoslovenski obrazac je podrazumijevao usvajanje elemenata srpske kulturne tradicije (Sveti Sava, Njegoš, kosovska tradicija) i njihovo prožimanje hrvatskom i slovenačkom tradicijom. Taj obrazac je bio, kako kaže Endru Baruh Vahtel, multikulturalistički. Titoističko juoslovenstvo je imalo koncept negiranja srpske građanske tradicije pomoću njegovog poistovjećivanja s velikosrpskom hegeomijom. Titoističko jugoslovenstvo je imalo apsolutni monopol u svim područjima društva i zato su njegovi učinci najrasprostranjeniji. Zato je kriza neprestana.

Titoizam se produžava kolonijalnim sredstvima u naše vrijeme: dominacija Agrokora u trgovini, zaštita Fabrike duvana Rovinj od carina koje važe za zemlje EU, štampanje Krleže u „Službenom glasniku“ o državnom trošku i javno žigosanje svih koji se tome protive. Suviše mnogo podudarnosti da bi stvar bila slučajna.

Kako tumačite srpsko sljepilo da bi Srbi, posle svega što su preživjeli u poslednjih sto godina, već sjutra prihvatili barstvo i jedinstvo uz jednu osrednju medijsku propagandu, ako u našoj javnosti, recimo, Krleža i dalje slovi za velikog pisca i prijatelja Srba?

-To  sam nazvao pounutrašnjivanjem hrvatskog stanovišta u našoj javnoj svijesti. Njegovi zasadi su dugotrajni i privilegovani. Kod nas se naglašava Krležina „književna veličina“ da bi se prikrila i produžila njegova ideološka orijentacija: ona obilježava dominaciju hrvatske tradicije unutar jugoslovenskog prostora.

Jer, treba sakriti da je Krleža bio nosilac ideologizacije javne svijesti pola vijeka, da aje ta ideologizacija bilapoduprta mjerama državne i partijske prisile, da niko nije smio osporavati njegovu književnu vrijednost u tako dugom periodu, da je on davao odlučujući pečat u Enciklopediji Jugoslavije…

Još uvijek se sjećam kako je 1978. godine televizijski prenošena 85-godišnjica Miroslava Krleže: svečanost je bila u zagrebu, Titov telegram je čitan, danima su novine o tome pisale. No, ta ideologija, i ta zaklinjanja, i tolike Krležine riječi u Titovu slavu, propale su samo posle 12 godina. Da bi se to sakrilo, neophodne su nove laži: oni koji sve to pamte, treba da vjeruju da je čovjek koji je imao takav državni status bio ni manje ni više nego – disident. Ili da zaboravimo njegovu ideološku i represivnu ulogu tokom decenija.

Zašto nestaje ćirilica, u svim srpskim kulturnim prostorima, pa i u Srbiji?

-Ćirilica nestaje na naše oči dok traje akcija vlasti za zaštitu srpskog jezika. Zašto? Zato što je ne prati zakon o ćirilici koji bi obavezivao njenu upotrebu u javnom prostoru, nema podsticaja za knjige i novine štampane ćirilicom. Ne treba biti represivan prema latinici, nju valja svako da nauči, zna i koristi, bez ikakvih ograničenja u ličnoj upotrebi, ali je normalno da budete privrženi onom pismu koje dominantno izražava vaš nacionalni identitet.

U svojim knjigama ocjenjujete da je Evropa udarila zabetonirane granice prema Srbima baš na onim linijama koje je imala Austro-ugarska monarhija. Posle Velike šizme, Zapar, odnosno Vatikan, nije dozvoljavao da srpska država pređe na lijevu obalu Drine uprkos činjenici da su Srbi tamo bili dominantna većina, kulturna i nacionalna.

-Još je Siton-Votson 1909. godine rekao da bi pobjeda srpske ideje bila pobjeda istočne nad zapadnom kulturom, čemu se on protivi. Semjuel Hantington je 1993. godine napisao da Evropa prestaje tamo gdje su se graničile Habzburška i Osmanska imperija, tamo gdje počinju pravoslavlje i islam. To se može nazvati kulutrološkom predrasuom: padom komunizma je otpala ideološka podjela svijeta, i odjednom se ispod nje prepoznala podjela na svjetove kultura.

Ona kao da je bila i nevidljivi temelj prethodne podjele: sovjetofobija se naglo otkrila kao prikrivena rusofobija. Nedavno objavljena knjiga Gija Metana o rusofobiji, precizno ocrtava putanje rusofobije od Karla Velikog do ukrajinske krize. Meni je posebno drago što su mnogi moji zaključci (nastali u „Duhu samoporicanja“) o kultorološkoj predrasudi ili o akademskim studijama potvrđeni na savim drugim primjerima koje donosi ova knjiga.

Rusofobija je, posredstvom, titoizma, duboko usvojena u javnom području. Tako Ljubomir Simović kaže: „Ima li razlike između ‘nacionalne samosvijesti’ onih političara koji Srbiju, u odnosu na Rusiju, žele da vide u onom odnosu u kojem su zemlje Varšavskog pakta bile prema Sovjetskom Savezu?“ Ali, kako su iz njegovog vidokruga nestali mnogobrojni poliitlari koji ne samo da žele nego Srbiju postavljaju u obavezujući odnos prema NATO-u koji nas je, za razliku od Rusije, bombardovao? Zna li Ljubomir Simović da je u našim danima, nekako baš onda kada je on proglašen za dobitnika ‘Izviiskre Njegoševe’, potpisan dalekosežni obevazujući sporazum sa NATO-om? Kako mu to nije zasmetalo  kod naših vlasti.

Kako je pisao Stojan Kovaković krajem 19. vijeka, ljudi u Srbiji ne bi trebalo da se dijele na austrofile i rusofile, nego da budu posvećeni dobrobiti sopstvenog naroda. To znači da kritika treba da ide na sve strane.

 

 

Ekspres

POSTAVI ODGOVOR

*