Psihološki portret srpskog liberala

0

Srpski liberal je prodao dušu svome Mefistu za – privid bitnosti. On je moralna i intelektualna bižuterija

Odmah da se ogradim: mislim isključivo na današnjeg srpskog liberala, i liberala u najširem socijalno-političkom značenju riječi, a ne u značenju privredno-ekonomskom. I biće dosta ako damo samo brzopoteznu psihološku skicu toga izvanrednog bića: savremenog srpskog liberala.

Srpski liberal vazda mrzi ili prezire svoj narod: ili ga mrzi kao divlju zvijer, ili ga prezire kao domaću marvu. Za srpskoga je liberala njegov narod uvijek jedno od toga dvoga: ili nešto nasilno, krvoločno i bezumno, nešto što se vodi čistim instinktom i što je još s one strane razuma, riječju – divlja zvjer; ili je, naprotiv, taj narod nešto nedostojno, tupo, smiješno i prljavo, riječju – domaća marva. S jedne strane, divlja zvijer ili domaća marva, a s druge strane, uvijek – čovjek. I to najfiniji, najviši tip naprednoga evropskog čovjeka, čist rafinman, srpski liberal.

Da li mu ova mržnja i prezir izbijaju u prednji plan ili su ponešto sublimnije dati – ovo je pitanje pojedinačnog stila i temperamenta. Jedno je samo sigurno: srpski liberal nikada nije načinio pokušaj da razumije svoj narod. To se sudara sa njegovim univerzalizmom, njegovo je srce preveliko, a razum još veći, da bi se on zanimao tako sitnim i nedostojnim predmetom. Na ovom mjestu se prethodno pitanje volje da razumije sopstveni narod poklapa sa pitanjem sujete: tout comprendre c’est tout pardonner? Srpski liberal je izrastao i razvio se na potrebi i uživanju da kinji, opadava i daje moralne prodike; njegovo je obraćanje uvijek sa visine. To je možda najsujetnije stvorenje koje živi u Srba, a iz ovoga ishodi jedan paradoks koji je istovremeno i sva tajna srpskog liberala. Taj je paradoks sljedeći: samo bi u jednom slučaju srpski liberal mrzio svoj narod i dublje i više nego sad, a taj je slučaj – kad bi taj narod već bio „bolji“, „napredniji“, „ljudskiji“, kad bi sveukupno bio više po liberalnom ukusu, prosvjećeniji, liberalniji srpski narod.

Ukoliko ne nastoji da razumije, nego je zadovoljan da samo nacifra svoju mržnju i prezir učenim riječima, utoliko srpski liberal ne može biti učitelj niti popravljač svoga naroda, i kad bi mario takav poziv. Niko još nije ničemu naučio toga kojeg mrzi ili prezire. Učenje i popravljanje traži duhovno dodirivanje, a ovo je nemoguće tamo gdje su mržnja, prezir i gađenje. Naprotiv, samo obostrano poštovanje, ili razumijevanje imaju snage da stvarno uče i popravljaju (ovo je, npr, smisao Tolstojevog Vaskrsenja, uže – blagotvorno djelovanje pokajnika Nehljudova i aristokratskih revolucionara na preobražaj Kaćuše Maslove; naprotiv, srpski liberal je dat više u liku revolucionara Novodvorova, čovjeka svega satkanog od sujete, slijepe zavisti, i najniže volje za moć).

Tako srpski liberal ostaje u procjepu između sopstvene mržnje i sopstvenoga prezira, i, ukoliko smjera na aktivnost, ostaje nemoćan da išta stvarno pokrene, tj. ostaje zatočenik lične sujete. On je, dakle, lažni prosvjetitelj. I ovo je pravi razlog što srpski liberal nije danas u parlamentu, a ne nekakva fiksna ideja o avangardi srpskoga liberalizma, o tome da njega Srbi još nisu dostojni.

Kako se gnuša sadržaja, pojma, dosljedno se ježi i na sam termin: srpski liberal mrzi riječ narod, ona mu zaudara po zaostalost i totalitarno odzvanja, zato on kaže – građani. Kako je već to ljepše i naprednije: građanin! Samo građani, dakle, a nikako narod. To su suprotni pojmovi koji se među sobom potiru: narod je nužno objekat političkoga procesa, građanstvo, naprotiv, je njegov subjekat. Građanstvo to je – narod izašao iz svoje nezrelosti, iščauren narod, narod rascvjetani. Narod – to je anahrono biće, a građani – to je biće savremeno. Nomen est omen.

Kako je sve to lijepo, jednostavno i sređeno u njegovoj glavi. Ako bismo slikovito predstavljali mišljenje srpskoga liberala, onda bi to bio nekakav prizor divnoga, geometrijski uređenog „manufakturnog pejsaža“ nad kojim, u toplom i mirisnom proljetnom vazduhu, lako plivaju zvuci Marseljeze. A da se ta ljepota izlije iz njegove glave u stvarnost, tome smeta samo divlja zvijer ili domaća marva nedorasla da razumije kako je sve to u stvari tako lijepo i dobro.

Srpski liberal voli velike riječi, i njegova je omiljena zabava žongliranje golemim riječima. Ima pregršt lijepih riječi, i njima on ocrtava svoj ideal: Prosvjetiteljstvo, građanin, sloboda, sistem, multikulturalnost, transparentnost, Evropa, napredno čovječanstvo, ćiju-ći! Ima i pun tobolac strašnih riječi, i po potrebi ih štedro odapinje: fašizam, devedesete, ksenofobija, genocid, šovinizam, glib, neonacisti, Orijent, diktatura! Njegova revnost u označavanju istorijski banalnih stvari velikim riječima čini znatnu štetu, jer su velike riječi važne, ali samo dotle dok ostanu velike riječi. Kad bi on barem bio duhovit u toj igri! Ovako: kao god što bi se zlatni kovani novac od prevelike upotrebe izlizao do neprepoznatljivosti, tako i ovdje relativišu se značenja velikih riječi njihovom svakodnevnom upotrebom. Srpski liberal misli da riječ ništa ne košta (samo nesoj riječ ne košta ništa), ali sa istorijskog stanovišta riječ košta najviše: „names so deep and names so true, they’re blood to me, they’re dust to you.“ (L. C.)

Naš gospodin liberal i nema pravoga istorijskog stanovišta (ali on nema ni pravoga komparativnog mišljenja, i pojave razumijeva izdvojeno, i vremenski i prostorno). On govori obično o „opterećenosti istorijom“ u pejorativnom znaku, dok se on toga već oslobodio. Narod u istoriji on razumijeva samo horizontalno a nikako vertikalno, ili samo sinhrono a nikada dijahrono s obzirom na njegovo istorijsko postojanje. Narod su samo živi, nikako i mrtvi; i on odbija da bude talac mrtvaca. Za srpskoga je liberala istorija nešto usputno, u najboljem slučaju, samo riznica poučnih primjera. Istorija za njega nikada nije neprekinuti tok, igra sila, jedinstvena rijeka zbivanja, u kojoj živi i on, srpski liberal. Jer on je slobodna individualnost, on je iskočio iz istorije, on je prvo ispario da bi se potom kondenzovao u kaplju koja, lebdeći u zraku, gleda naniže na te smiješne kapi što su se slile u jedinstven tok. (Samo za ljubav dovršenosti ove figure o srpskom liberalu i kišnoj kapi: para se u pravilu kondenzuje oko neke čestice u zraku, obično gareži ili prašine, koja se naziva – jezgro kapi). Zato srpski liberal ne misli istorijski, nego voli isključivo apstraktne pojmove: ljudska priroda, prirodno pravo, prirodno stanje itd, iz čega onda ishode opšte vrijednosti: bratstvo, sloboda, jednakost. Sa stanovišta prirode on sudi istoriji; zato se on zgražava što narodi ovdje nisu sposobni da najednom shvate da su braća, jednaki, građani itd. Ali i u ovim opštim liberalnim odrednicama on ostaje rđav šegrt: samo vrlo rijetko kritikuje on odstupanje od tih načela u zapadnim zemljama, ili njihov „nebratski“ i „nejednak“ odnos prema zemljama „drugog i trećeg svijeta“. Zapad je za srpskoga liberala rajski vrt prema kojem on samo mjeri koliko je gadan svijet u kome on živi.

(Jedan filosofsko-neistorijski intermeco: srpski liberal npr. sa rijetkom ozbiljnošću do danas istrajava na volterovskim maksimama: écrasez l’infâme! – kaže on, ili se volterovski ne slaže sa nama ali zato brani naše pravo da iznesemo svoje mišljenje. Ovome se čovjek mora i nevoljno nasmijati kad vidi njegovo nevino uvjerenje da je savremen, čak napredan, jer se, naravski, ništa nije desilo za dvjesta godina, a mi smo jednako zaostali kao i prije Francuske revolucije. U stvarnosti, pak, taj vitez tužnoga lica lupa na otvorena vrata.

Drugo, srpski liberal u pravilu shvata slobodu negativno, kao slobodu od neke spoljne prinudne vlasti, a vrlo rijetko pozitivno, kao mogućnost samoodgovornog djelovanja. Strogo doktrinarno: srpski liberal je skoro bez izuzetka znatno pojednostavljeni Lok, dobro zasoljen hedonizmom. Naprotiv, on je vrlo rijetko Kantov liberal koji smjera na „moralno slobodnu ličnost“, kako je pisao na Frontalu jedan autor u svom vrlo čudnovatom tekstu. Ko da povjeruje u to da srpskom liberalu država smeta da bude slobodno moralan?)

Srpski liberal je sujetna nakazica. On uživa u izazivanju javne sablazni svojim slobodoumljem. Kako to onda čini? Postupajući dosta štedljivo sa sopstvenim trudom, odabire najkraći put: on će pljunuti na dosadna predanja i guslarsko samohvalisanje, izrugivaće se zaostaloj tradiciji i njenim lažnim autoritetima, oskvrnuti svaki oltar nacionalnoga duha i kulture, preturiti sve to pagansko, primitivno i ocvalo. Pa kad se na njega podigne bura i kletva narodna, on će se samo nanovo uzvisiti nad tim neotesanim prostacima. Znaće i da ponosito nosi „žig izdajnika narodnoga“, i da ga razmetljivo pokazuje: on je disident u turobnoj palanci, on je humanista među krvopijama, on je napredni evropejac u tamnom vilajetu. Ukoliko je sujetna nakazica njemu je gonjenje od svojih istinska nasušnost, i to da ga kunu i udare kamenom, stalno tako izvana potvrđujući njegovu vrijednost. A kako bi drugačije? Sokrata su otrovali, Hristosa razapeli, Bruna spalili, Spinozu i Tolstoja izopštili, velika misao i slobodno uvjerenje se imaju platiti! Pravedno je da i znatnoga gospodina srpskoga liberala užasno gone njegovi nerazumni saplemenici. I ovo je lice vrijednosti srpskoga liberala: samo utoliko on smatra da vrijedi, ukoliko je suprotstavljen narodu i državi, tako da sav svijet vidi njega razumnoga.

Naličje vrijednosti srpskoga liberala je u sljedećem: on svejednako žali nevinu žrtvu, ali samo ako je neko iz njegovog naroda bio dželat. I tada on uvijek više mrzi dželata nego što žali žrtvu, što se jasno vidi iz stila njegovog nastupa, i što dovoljno govori o njegovom čovjekoljublju. Samo tada žrtva iskrsava u svijesti srpskoga liberala, ako ju je ubila ona divlja zvijer, ona ista koju on cijeloga života neumorno progoni. Zato je ta tuđa žrtva u svijesti srpskoga liberala samo funkcija toga njegovog gonjenja, a nikako nije samostalno moralno osjećanje. I samo zato on neprestano vadi maramicu za javne suze i „bičuje se zbog tuđih grijeha“.

Srpski liberal je samo poskorupljeni čovjekoljubac. Ovo je razlog što mu se nerijetko potkrade prezir i za tu žrtvu, i za narod iz koga je ta žrtva, jer srpski liberal i taj narod prezire, premda ga ne mrzi. A prezire on u istini svaki narod koji bi da postoji nešto drugačije nego što postoji Englez ili Francuz. Ovo rijetko razumije onaj drugi, narod nad čijim istorijskim udesom lamentuje i čije žrtve oplakuje srpski liberal, jer je tom narodu, razumljivo, ugodno čuti kako srpski liberal strašno grdi Srbe. A kad grdite svoj narod, tada na prostoru sa ovakvom istorijom, i sa ovoliko grobova među narodima, u očima drugog imate poštovanje već po samom činu, jer tu i ne sudi razum nego osjećanje: zato je važniji stil i žestina grdnje nego argument i razložnost grdnje. Zbog ovoga se i najslabija pamet i možda najneznatniji karakter mogu dobro sakriti pod tim golemim šeširom humanosti: grdi svoga pa će ti odmah priznati vrijednost i hrabrost, a da niko i ne pita za razloge. Ako i pita, srpski liberal ima gotovo tuce razloga: to je consensus gentium naprednoga čovječanstva, Zapada, koji je izvor i uvir vrijednosti srpskoga liberala. To je izvan svake sumnje, to je gotova, zadata vrijednost koju onda valja samo rječito zastupati, i uznositi se njome pred divljim zvjerima i domaćom marvom. Ko da tu odvoji propagandnu projekciju od istorijske istine, ko da razlikuje consensus gentium od kursa nekoliko razvijenih zemalja (tzv. međunarodna zajednica), pa i u tim zemljama, ko da odvoji stav javnosti i narodno raspoloženje od djelovanja političkih prvaka – ali šta se to sve tiče srpskog liberala, de omnibus dubitandum važi samo prema unutra.
Za potrebu ovakvoga djelovanja, srpski liberal ima naročito da blagodari jednom hiru istorije: on se rodio na ovom prostoru da gleda rat, i da vidi sve njegove užase. Na tom se onda razvila rijetka liberalna vještina: pisati o ratu poslije rata, i pisati apstraktno-razumno, neistorijski, napredno i sa uzvišenim moralnim čuvstvom. Sa svim onim čega u ratu nema. Rat je zato za srpskoga liberala vječito nadahnuće, rat je dubok džep prepun svakojakih užasa koje on onda vadi da bi se nad njima zgražavala njegova viša moralnost i tim zgražavanjem se neprestano javno potvrđivala. On je prvi general poslije bitke.

Prestonička liberalna inteligencija srpska, znala je tako oduvijek da galami na svoj divlji narod, i zazivala „dažd od sumpora i ognja“ da se obori nad tima i takvima. A onda? Kad natisnu narod „živ klan, nedoklan“ iz RSK ili sa KiM, poražen i potjeran, onda se srpski liberal ljuti što su te beskrajne kolone izbjeglica, tako musave i odrpane, svojim taljigama, svojim živim tijelima i svojim prekobrojnim zavežljajima sve zaprljale i ogadile, obarajući tako prestoničku harmoniju, i idilu njenu, u kojoj je srpski liberal pio vino, išao u pozorište, pisao novinske članke i deklamovao po televizijskim emisijama.

* * *

Zanos je uvijek izazov i dobrim autorima. Bez njega nema pravoga pisanja ni pravoga govora, ali je zlo i kad zanos zagospodari piscem ili govornikom, te se on povede za riječima umjesto da ide za mislima. Ovo ostaje trajno iskušenje kome pokatkad nisu mogli odoljeti ni neki znatniji pisci. (Poezija može imati znatne koristi od zanosa, već nešto manje umjetnička proza. Ali mi sada ne govorimo o umjetniku nego o političkom govorništvu i književnosti političkoj.)

Ima tako i naročiti zanos za stvar koji potpuno ovlada srpskim liberalom i uništi svaku ozbiljnost i strogost mišljenja; ovo se nadomjesti teatralnim stilom i rojevima fraza. Poneko buncanje srpskoga liberala može se objasniti jedino ovakvim podlijeganjem zanosu, nekakvoj naročitoj ekstazi njegovoj, nalik na ekstazu šamana koju bi izazvala Psilocyba ili Amanita muscaria, u kojoj se ukazuju vizije i otkrivaju onostrane istine. Ovdje je prilika primjetiti: srpski liberal je i inače više tip žreca nego tip filosofa-naučnika.

Ovakvo padanje u zanos često se viđa, recimo, kod Čedomira Jovanovića. Čedomir Jovanović je potpun sluga riječi, u njemu ima mnogo od glumca i glumačke sujete, zato riječi zagospodare njime, i mimo njihovog značenja, i vrte ga na četiri strane, kao što riječi u pjesmi ponesu glumca-recitacitatora te on često diže i spušta glas, i zavija sasvim mimo značenja i smisla. Tako je bilo dosta komičnih scena u tv duelu Čedomira Jovanovića i Milorada Dodika (za nas važno jer je tema RS, i zapadni Srbi), kao što i inače ovo prati svako „razlaganje“ Čedomira Jovanovića čim on padne u zanos. (Ako uopšte ima smješnijeg političkog zanosa od zanosa srpskog liberala, onda je to samo zanos ljudi sa hiljadu lica, npr. zanos Nikole Špirića ili Aleksandra Vulina. Kao da bi se ovi ljudi mogli zanositi bilo čim do sopstvenom korišću.)

Za nas je ipak zanimljiviji drugi slučaj, u kojem se takođe jedan srpski liberal bavi zapadnim Srbima i RS, tekst Teofila Pančića Belzebubova zemlja. Pozivam čitaoca da pročita taj tekst, kako bi razumio redove što slijede, o ovom zapisu, ukoliko on može biti uzorni primjer nastupa srpskog liberala.

Ovaj je tekst smislen samo ako se prizove u pomoć piščev zanos za stvar. I tu ne mislimo na barokni vatromet uvreda koji svjedoči jedino o piščevom liberalnom sladostrašću, koje prati njegovo stavljanje nasuprot divljoj zvijeri, stavljanje uzornog Srbina, pisca, nasuprot neuzornim Srbima. Tu se može pročitati i neistorijska perspektiva i tipično liberalni solipsizam pisca, nekakav manihejsko-gnostički dualizam dobra i zla, salonska tankoćutnost u pogledu na rat, mržnja prema svome narodu-dželatu, saosjećanje i prezir za narod-žrtvu, itd. Patetični predtekst za tihu generalizaciju. Sve je tu neizdrživo bujno i smiješno nametljivo, a naročito liberalna pretjerivanja, npr. kako je stvaranje RS najsramniji događaj „otkad se istorija zapisuje u knjige i hronike“. Ipak je pretjerano to kazati za srpske zločine ako smo čitali o kampanjama Aleksandra, Cezara, Justinijana, Karla Velikog, Čezarea Bordžije, Bonaparte itd; ili, ukoliko zapadno napredno čovječanstvo ima pravo na ubijanje i progone u svakoj istorijskoj epohi, onda da pomenemo Atilu, Odoakara i Teodoriha, Džingis Kana i Tamerlana, i druge znatne „varvare“ iz „istorijskih knjiga i hronika“ koji su se podigli na Zapad, a koji su opet zločinci nešto višega dometa i stila od gadnih zapadnih Srba. Da i ne pominjemo dva velika rata XX vijeka (jer i ovdje opet mogu Srbi biti najgori, kao što je i pravo) i Nerone novoga vremena, da se tako „liberalno“ izrazim. Džordža Buša, gospodina i gospođu Klinton, Sarkozija i Dejvida Kamerona nećemo ubrajati jer intervencije u Avganistanu, Iraku, Libiji i Siriji, skupa sa najodvratnijom nuspojavom u obliku ISIL-a, su izrazi nastojanja naprednog čovječanstva da civilizuje necivilizovane narode, slično kao što su ranije činili Ernan Kortes ili Francisko Pizaro. A krv necivilizovanih, prirodno, manje vrijedi, jedva nešto više od krvi lisice ili kurjaka, dok, sasvim ekstremno, život čovjeka Crne Afrike vrijedi valjda koliko i život insekta na zidu. Taj Zapad, u koji se kune gospodin srpski liberal, u proteklih dvadeset godina samo je i pokazivao da je poludio od moći.

(Na koncu, nijedan zločin se ne može pravdati drugim zločinom, i srpski zločinci neka redom odgovaraju, kao i svi ostali. Ali se istorijskom perspektivom staje nasuprot glupostima srpskoga liberala, jer istorija Srba u Bosni i Hercegovini nije počela rođenjem Teofila Pančića ili kakvog drugoga srpskog liberala, niti su oni uopšte bitni za tu istoriju. Sad recimo o narodnom duhu: Srbi su tako imali najdublje istorijsko iskustvo pogroma u Drugom svjetskom ratu koje ih je moglo zabrinuti povodom sopstvenog opstanka u državi koju su od jednog trenutka prestali smatrati svojom. To nije nikakav ludački hir i sadistička obijest, to je istorija, to je psihologija, to je pokušaj da se svestrano razumije – ali šta se sve to tiče srpskoga liberala.)

Zamišljanje jednoga naroda, ili neke njegove grupe, kao potomstva svojih velikana je najomiljenija glupost obrazovanog svijeta. Jedno je narod, a drugo su veliki pojedinci, pogotovu umjetnici, koji uopšte ne moraju biti najviši izraz narodnoga tipa. Ali, recimo i tako, i taj Betoven i taj Gete nisu se gadili krvi i osvajanja, o čemu svjedoči njihov odnos prema Bonaparti, Betovenova Eroica i njegovo obožavanje prvoga konzula, kao i Geteovi susreti sa Bonapartom, i njegovo odbijanje njemačkog nacionalizma. Taj Gete nije mogao da mrzi Francuze jer je „toliko dugovao tome narodu za svoje obrazovanje“ a ne zato što oni nisu ubijali i izvršili invaziju na njemačke zemlje; unifikaciju Njemačke je, doduše, odbijao prevashodno iz kulturnih razloga, kao što nije bio ni demokrata prevashodno iz kulturnih razloga (ovdje mu je sličan i pomenuti Šopenhauer, koji se, uopšte uzev, i nije naročito i sistemski zanimao politikom).

Taj Gete se nije gadio ni srpskoga naroda, ni srpske kvintesencije date u narodnoj poeziji, koja je često i krvava, i osvetnička, i brutalna, jer je znao da misli – istorijski. Toga Getea, koji i nije nikakva nacionalna pojava, stavljati nasuprot nacistima je nedotupavna sentimentalnost, i tipično liberalnog tipa, jednako kao i analogno protivstavljanje zapadnih Srba prema Dositeju, Tesli i Kišu. Posredno se ovim stavlja u izgled bar odnos sličnosti između zapadnih Srba i nacista, što srpski liberal i inače voli da čini. Ako je on ovakve analogije naplatio – vrlo dobro! (Pominjemo tekstove Jelene Popadić u „Politici“: Kako zaraditi 45.000 dolara preštampavanjem starih tekstova i Naklonjenost prema Kosovu i Crnoj Gori). Ako pak nije naplatio, onda je besplatno ispao glup, iz zanosa, a to mu i nije najbolja cijena.

A ako bih ja sad stavio Teofila Pančića i druge srpske liberale nasuprot Njegošu ili Crnjanskom, kao njihove potomke, onda bi po logici našega pisca – srpski narod imao da se zbog toga stidi, koliko zbog nacionalnog osjećanja ovih sokolova, toliko i zbog njihovog razuma i talenta.

Liberalno obožavanje francuske Republike sa njenim liberté, égalité, fraternité, u znaku je đačke naivnosti. Kao da je ona nastala iz cvjetnog polena i leptirova puhora, a ne iz praha i olova, kao da se i za nju nije lila krv i francuska i tuđa, kao i ona da nije jednom nastala a da je prije toga nije bilo, kao da i ona sa stanovišta ancien régime-a nije bila nezakonita, kao i ona da nije u svome korijenu imala i teror, i prijeki sud, i giljotinu, i silovanje, i paljevinu, i progon, i tamnice (i kao da svih tih užasa nije bilo u svakom ratu koji je istorija zabilježila). Kao da Danton i Robespjer nisu držali govore koje su držali, i kao da se tekovine revolucije kasnije nisu širile na Bonapartinom vojevanju. O ovome dovoljno govori i dobro znana slika „Sloboda vodi narod“ kojom je Ežen Delakroa simbolički predstavio sva slobodarska strijemljenja, počev od 1789. pa do Julske revolucije: sloboda je žena, bosonoga i golih grudi; nosi mušketu sa bajonetom u lijevoj a barjak u desnoj ruci i – gazi po mrtvim tijelima saboraca i neprijatelja, ne znajući zasigurno da i nju već u sljedećem trenutku neće probiti kuršum. To je jedno muško viđenje jednoga istorijskog nastojanja, i tu nema nikakvoga cvijeća ni leptirova. A ako se istorija dosljedno obuhvati pogledom sa pacifističkoga stanovišta, onda je ona u cjelini samo spisak zločina i užasa koja su ljudi jedni drugima činili. Ovakav ozbiljan kritički odnos prema ratu, skupa sa ispitivanjem odnosa ideala i zločina, čita se kod nekih njemačkih, ruskih i švajcarskih klasika, čita se možda i u polemici Sartra i Kamija, ali ne i kod srpskoga liberala. On je kod njega nedozrela dogmatska farsa i ideološki plićak.

Srpski liberal je prodao dušu svome Mefistu za – privid bitnosti. On je moralna i intelektualna bižuterija, karikatura tolstojevske samilosti, silikonski Čomski, pacifistički anencephalus. Kao što uopšte Srbin dosta nalikuje Rusu po duši, i po vrlini i po poroku, za srpskoga liberala važi jednako ono što je za ruskoga liberala kazao Šatov u Zlim dusima: „Naš ruski liberal je prije svega lakej, i samo to i gleda kako bi kome god obuću očistio.“ (I inače, nekoliko ovdje iznesenih teza znatno duguju Ivanu Šatovu, kako ne bi samo srpski liberal neistorijski mislio.)

* * *

Suprotnost srpskoga liberala nije nacionalista nego populista, sa njegovim odvratnim udvaranjem i praznim laskanjem: srpski liberal kinji iz lične sujete, srpski populista laska iz lične koristi, a nijedan u istini ne misli o narodu nego samo o sebi.

Protiv srpskoga liberala se ima boriti idejama i istraživačkim novinarstvom à la Jelena Popadić. Nikako fizičkim nasiljem, kao što misli otužna nacionalistička štenad koja je željeznim šipkama napala Teofila Pančića. Srpski liberal, premda uživa u uvredama, premda truje i zavodi, do danas nije dostojan protivnik. Njegove će sofizme raskrinkati i bolje učen papagaj.

Treba li kazati: srpski populista je znatno opasniji!

 

Novovidelo

POSTAVI ODGOVOR

*