SVEDOČENJA PREDAKA CRNOGORACA o njihovoj iskonskoj pripadnosti srpskom narodu

0

Mitropolit Danilo, rodonačelnik dinastije Petrović Njegoš, napisao je svojom rukom na rukopisnom jevanđelju, izrađenom na pergamentu, sledeće:

„Danilo, vladika cetinjski, Njegoš, vojevodič srpskoj zemlji, kupi ovo svetoje jevangelije cenoju zlatnu 5 u Ivana Kaluđerovića s Risna, preneseno od zemlji moldavskije njekotorim kupcem. I semu mi od našega truda upravismo srebro – obraz Hritov i 4 jevanđelista i s druge strane počeh od srebra pet – u sve pečah 10 i priložih ga u Patrijaršiji pećkoj hramu Voznesenija Hristova…“ (Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, Beograd, knjiga II, strana 91).

U cetinjskim „Zapisima“, za oktobar 1939, objavljen je prepis sledećeg teksta, pisanog rukom mitropolita Danila:
„Va ljeto 7207 (1698) mjeseca julija 17 na neđelju Svetih otec, da jet vjedomo kako kupih siju duše spasniju knjigu Žitije Svetogo Savi, prvago arhiepiskopa i učitelja srbskago az grešni i smireni Danil, narečeni vladika cetinjski…“

Na Mitrovdan 1714. godine, mitropolit Danilo je uputio ovu poruku Crnogorskom zboru i glavarima:
„Mila bi mi bila smrt da ste vi htjeli da svi ujedinjeni izginemo časno i slavno, kao što je to učinio sam Knez Lazar i Miloš Obilić koji ubi cara na Kosovu, pa najzad i sam pogibe sa svojim gospodarom i svih sedam hiljada boraca – što nas Crnogorce dovelo u ove krše – ostavivši poslije sebe slavu i čast… Kao što sami znate, u vaše vrijeme, za teškog bečkog rata, koliko je hrabrih Srba, Grka i Bugara, Ugara i Njemaca propalo..“ (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Vladike Danila, Cetinje, 1955).

Mitropolit Danilo piše u Beču, 2. decembra 1714, Gavrilu Golovkinu, predstavniku ruskog cara Petra Velikog, kod cara Austrije:
„A sada mene su ovđe zaustavili… Ne znam šta će biti od mog života u tuđem carstvu, jer bih ja prvo sebe obeščastio, a zatim naša srpska plemena, kada bih molio pomoć od drugih država, i rugale bi nam se druge vjere…“ (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Vladike Danila, Cetinje, 1955).

Mitropoliti Sava i Vasilije. U pismu patrijarha srpskog Atanasija i crnogorskog mitropolita Save Petrovića Njegoša, datiranom 25. maja 1752, na Cetinju u „Rezidenciji cetinjskih mitropolita“, koje je u Rusiju nosio arhimandrit (potonji mitropolit) Vasilije Petrović Njegoš, uz ostalo, piše:
„… Naročito je svakog saučešća dostojna srpska zemlja koja ne samo da je svakog svog prava lišena, nego i stalno leži pod nogama protivnika, i njena stradanja i uzdahe teško je opisati…

Jedina slobodna knjaževina crnogorska koja je svoju vjeru i hrabrost, kao i ranije, uvjek gotova pokazati cijelom našem slovenosrpskom narodu…“ (Politički i kulturni odnosi Rusije sa jugoslovenskim zemljama u XVIII veku, Moskva, 1984, str. 159).

Mitropolit Vasilije Petrović Njegoš, u svojoj „Istoriji o Crnoj Gori“, koja je odštampana u Moskvi, na ruskom jeziku, 1754, uz ostalo, kaže:
„Za velike grijehove naše, a osobito za ubistvo mladoga cara Uroša, Bog se je razgnjevio i dopuštio te su Turci zavladali gotovo cijelijem srpskim carstvom…

… Crna Gora naseljena je većinom doseljenicima, koji u ove gore dobježaše poslije propasti carstva srpskoga. Svako takvo pleme pamti i svog rodonačelnika koji se je preselio u Crnu Goru, svako pleme ima, u narodnom predanju, svoju istoriju; svako priča kad su se doselili u Crnu Goru njegovi stari, ko su oni bili, odakle su se doselili itd. Privešću nekoliko primjera. Njegoš na primjer pričaju kako su ispod Njegoša planine, iz Hercegovine (to je sada nikšićki kraj – B.J.), došla dva brata – Erak i Raič, pa se naselili u Njeguše od kojijeh se je i prozvalo mjesto Njeguši, a od ova dva brata postala su dva jaka sela: Erakovići i Raičevići…

… Pri izboru knjaza Lazara za cara srpskoga, bili su svi srpske velmože, osim zetskoga i crnogorskoga ercoga, koji je u to vrijeme bio Balša, sin Stracimirov, koji je naslijedio ercogstvo, poslije Jovana I ercoga, koji je proizilazio od familije knjaza Vukana, Simeona Nemanje sina, i zvao se Jovan I Crnojević…

Balša, kojega sam prije spomenuo, došao je na Kosovo treći dan poslije one nesrećne bitke 897. od stvorena svijeta, od rođenja Hristova 1389. junija 15. Balša je bio odveć žalostan što nije stigao da bude u boju na Kosovu…“

Posle toga se u ovoj istoriji govori da je mitropolit Vasilije „stupio u političku i bratsku svezu sa okolnijema Crnoj Gori srpskijema plemenima. On je stupio u bratsku svezu sa Srbima Boke Kotorske, nekijema plemenima Hercegovine, sa junačkijema Brđanima…

PISMO CARICI MARIJI TEREZIJI

Odmah kad su glavari okolnih srpskih plemena primili ovu knjigu od vladike i glavara crnogorskijeh, skočili su na noge junačke te počeli vojsku okupljati, da hitaju u pomoć Crnoj Gori, svojoj uzdanici, na koju gledahu svi Srbi kao na zemlju odakle će im zasijati sunce, kao na svjetilnik koji svijetljaše u tami, koja bješe pokrila srpske zemlje, i kazivaše im da još nije sve nebo srpsko pokriveno tamom, da nije sve sunce srpsko oblak pritisnuo, no da ima još na nebu srpskome jedna svijetla točka koja svemu srpskome narodu ulivaše zračak nadežde na opšte narodno oslobođenje.

Braća se braći bratski odazvaše i pritekoše im u pomoć u muci i nevolji ljutoj..“ (Marko Dragović, Mitropolit crnogorski Vasilije Petrović Njegoš ili istorija Crne Gore od 1750. do 1766. godine, Cetinje, 1884).

Mitropolit Vasilije je u posveti svoje „Istorije o Crnoj Gori“ grofu M. Voroncovu, ruskom državniku, napisao:

„Nalazeći se pri najsvetlijem dvoru Njegovog Imperatorskog Veličanstva, ja smireni pastir slovenosrpskog crnogorskoga naroda, očekujući najmilostiviji otpust u svoju otadžbinu i odlazak duhovnom stadu, uzeh smjelost ovaj opis položaja i ranijih vladalaca černogorske zemlje i s prilogom o svetim carevim a srpskim i despotima, ko su oni i otkuda su oni bili, podnijeti vašoj grofovskoj svjetloti kao trudoljubivom i za strane narode zainteresovanom ministru“. (Gligor Stanojević, Mitropolit Vasilije Petrović Njegoš i njegovo doba, strane 123, i 124).

Mitropolit Vasilije je izjavio ruskom knjazu Aleksandru Galjicinu, 1765, da je u vezi sa zahtevom Turaka da im Crna Gora plati harač, rekao ovima da je Crna Gora odveć siromašna. „Vi ste, Turci, uzeli Crnogorcima i ostalim Srbima carstvo, prostrane zemlje i gradove, šta hoćete od nas koji živimo u ovim gorama“. (Gligor Stanojević, n. delo, str. 126).

Mitropolit Vasilije u svojoj „Odi Nemanji“ piše:

„Serbski sveti kralji vastanite,
Caru Hristu molbu satvorite,
Muhamedsku vjeru izložite,
Ot vašego otačestva iždenite!
Hristijanskom caru pomognite,
Otačestvo vaše obnovite!
Arhijereji serbski ne lezite,
No svu nošt Boga Molite,
Carstvo serbsko paki vastavite,
Pravdaju i blagočetvji proslavite

(Milorad Pavić, Istorija srpske barokne književnosti, Beograd, 1970).

Mitropolit Petar I Petrović Njegoš (Sveti Petar Cetinjski)
Arhimandrit Petar Petrović (potonji mitropolit Petar I), guvernadur Ivan Radonjić, i serdar Ivan Petrović, pišu austrijskoj carici Mariji Tereziji, 1779:
„Želimo da Mitropolit crnogorski zavisi od pećkoga Patrijarha u Srbiji. Kad sadašnji Mitropolit umre, pristajemo zasad da njegov nasljednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvijek bude izabran po starom običaju, tj. da ga biraju: guvernaduri, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski, ali samo dotle dokle Turci budu vladali Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć.“ („Zapisi“, za mart 1939, Cetinje).

Uoči boja na Martinićima protiv Turaka, 1796, Petar I poziva Crnogorce i Brđane da dokažu da „u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije“, a pred boj na Krusama, takođe 1796, traži od svojih ratnika da udare na Turke, neprijatelja „našeg predragog imena srbskog i naše drage slobode“. (Dr Đoko Pejović u debati o Kulišićevom radu „O etnogenezi Crnogoraca“, juna 1981, u Podgorici).

U poslanici Belicama, iz Manastira Stanjevići, 20. decembra 1807, Petar I, uz ostalo kaže:
„… Ja mislim, da nijesu ovi Ozrinići u to djelo sdogovornici i ništa više ne žalim nego sramni glas, koji po svijetu ide, da Crnogorci pomagaju Turcima klati i daviti hristijane. U Vrijeme, kada je Bog sojedinio srpski narod, da se od turskog jarma oslobodi… Ali se nadam da ostali Crnogorci neće to ime i sramotu na sebe nositi nego da će biti što i ostali pošteni junaci srbski, koji su sebe oslobodili, pak idu da i druge Srblje pomognu osloboditi…“ („Zapisi“, 1935).

U pismu Petra I beogradskom mitropolitu Melentiju, od 5. avgusta 1812, pored ostalog, kaže se:
„… Podvizajte se i u napredak, brate moj, o polzi ljubeznjejšeg otečestva, a najviše radite svojim blagorazumnim sovjetami i naukami na saždat na srca gospode srbske prežde pomenutu ljubav i soglasje, da bi oni ne pustili sebe rod čelovječeskago neprijateljnicu zavist, koja ne zna predpočitati poleznaja i koja silna i prostrana carstva obraća u poroboščenije i u nevolju pod tuđi jaram, kao što je i naše carstvo obratila.

Ja znam kako je u grečeskom narodu carstvuje gordost i kičenije tako u našemu, za nesreću svojih, zavist i pamjkatozlobije, na kojih kada pomislim ništa me oveseliti ne mo, bojeći se ove neprijateljnice, jerbo ona svako zlo i nesreću i pogibelj ne povremenu, već vječnu, proizvodi. Mi znamo šta je učinila nesloga od našega carstva, a vidimo šta je proizvela sloga. Ima ne mali dio naroda, koji se naziva Srbin, a ne veseli se srbskoj slozi, nego ga ona muči i grize više nego jaram, pod kojim se nahodimo, iako koji iz takvoga naroda dođe i prilijepi se pri kojemu gospodinu srbskome trudno bih povjerovao da će polezan biti opštemu blagopolučiju naroda srbskog…“ („Zapisi“, jul 1938).

carsa

POSTAVI ODGOVOR

*