Žarko Vidović: DVIJE KOSOVSKE KLETVE: EPSKA I NJEGOŠEVA

0

Poznata je knez Lazareva kletva, izrečena na Kosovskoj večeri kao prijetnja (ali magijska prijetnja) izdajnicima i onim koji ne dođu u boj na Kosovo. Ta kletva je epska i ne može se smatrati zavjetnom. Zavjetni Bog je Hristos; on je Nebesko carstvo. Epsko shvatanje računa na Boga kao saveznika u svjetovnim zbivanjima i borbama; takav svjetovni „Bog“ se ne razlikuje od vile (sveznice Miloša Obilića ili Kraljevića Marka), kao ni od „Zmije“ koja je zaspala na srcu Muse Kesedžije. Na takvog, magisjko-epskog „Boga“ računa kletva epska. Takvo shvatanje Boga Njegošu je poznato i on ga razumije mnogo dublje nego „slijepac“ guslar, prorok epsko-magijskog „Boga“. Zato je Njegoš bio u stanju da ocrta lik Serdar Vukote sa njegovom kletvom koja je strašnija nego sve epske kletve zajedno u bilo kojoj od narodnih pjesama ili vradžbina: prava vještičina kletva, magijska, epska u Gorskom vijencu, stihovi 2406-2438: ko izda, da mu se skamene djeca u utrobi žene; da se od njega izlegu samo gubavci; da nema muške glave od puške (glave koja bi nosila pušku, ratovala); da bude po sramoti poznatiji od Brankovića; da časne poste isposti (ispašta) za psa; da mu se ne zna grob; da pasju vjeru vjeruje; da krvlju preliva badnjake; da na praznik djecu svoju jede pečenu; da se preobrati u nakazan lik; da pokajnice lažu kad za njim kukaju… itd. Kletva ne računa na dostojanstvo ličnosti, na zavjetnu svijest, na težnju Luče ka nebeskom carstvu itd., nego samo na magijski strah od „božanstva“ sa kojim se, računajući na taj isti strah, združila i baba-vještica (GV, 2045-2217) kad je, za račun skadarskog paše pomutila (oduzela im svijest) i zakrvila Crnogorce. Svakako da je i knez Lazar koji kune jedna epska, a ne zavjetna pojava u narodnoj pjesmi! Ta epska Kosovska kletva ne osvješćuje, nego zastrašuje, tj. upravo „muti“ ljude! I zato je dovoljan poraz u bici, pa da ljudi koji u toj bici nisu bili prelaze na islam, po zaštitu „Prorokovog barjaka!“ ne u promeni vjere, nego ostajući u istoj magijskoj vjeri u kojoj su bili i kad su se smatrali hrišćanima, a da pri tome u islamu nađu još i zaštitu od onog istog magijskog straha na koji je računala epska kletva ili pak kletva Serdar Vukote (isto tako epsko-magijska).

Njegoš zna da je ta kletva iz magijske sfere koja je izvan i protivna zavjetnoj sferi. Serdar Vukota nije Njegoš, kao što ni Selim vezir (koji piše pismo vladici Danilu) nije Njegoš. Oni su izraz Njegoševe moći da ih razumije do onog stepena razumijevanja koji se postiže samo u poistovjećenju s njima: naravno, i u ironiji, jer ironija je distancija od lika sa kojim se pjesnik (mudrac, prorok) poistovjećuje — ako ne dijeli shvatanje toga lika! Te ironije ima i u stavu Vladike Danila prema junacima, pa i prema Vuku Mandušiću na kraju Gorskog vijenca; pa i prema Popu Mići (u epizodi sa baba-vješticom). Ali nema ironije ni prema Vladici Danilu, ni prema Igumanu Stefanu. Naprotiv, Njegoš je njihova ironija i prema epskom shvatanju, i prema magijskoj vjeri u tome shvatanju, pa i prama magijskom strahu na koji računa Serdar Vukotina (Kosovska epsko-magijska) kletva, kao i prema epskom liku kneza Lazara koji izriče Kosovsku (epsko-magijsku) kletvu.

Umjesto kletve Njegoš ima daleko veću moć potrebnu za čuvanje zavjeta: ima tu ironiju, čak gorčinu humora koji osvješćuje.  Njegoševom shvatanju zavjeta nije potrebna kletva, nego podsticaj ljudima da se uzdižu u zavjet. Da bi se taj podsticaj javio i djelovao, potrebno je da se obezvrijede i smiješnima učine strasti koje čovjeka drže u prizemlju svjetovnosti. Njegoš izdajice ne kune, nego ismijava! On ismijava beslovesnost onih koji su se poveli za Šćepanom ili (u Gorskom vijencu) za baba-vješticom. Iguman Teodosije oštro osuđuje Šćepana i suprotstavlja mu se, ali ga i pokazuje koliko je smiješan i jadan i on i oni koji mu vjeruju. Njegoš ne računa na strah, nego na prezir koji bi bio izazvan tim podsmijevanjem koje osvješćuje. On izdajnika zavjeta ne kune, nego ga, na primjer, pokazuje kao svinju (u pjesmi Orao i svinja ili naša braća podmićena od Turaka, pjesma napisana poslije Gorskog vijenca, kad i Šćepan Mali, kad je skadarski paša iskoristio Njegošev boravak u Beču da mitom navede neke Crnogorce na pobunu protiv vladike Njegoša).

Ta pobuna pograničnih plemena crnogorskih, u savezu s Arnautima i skadarskim pašom, bila je od septembra 1846. do oktobra 1847. Njegoš se zbog te pobune vratio iz Beča, te možda zato i nije već tada, kad i Gorski vijenac, objavljena, pod Njegoševim nadzorom, drama Šćepan Mali. O toj pobuni i izdaji piše Njegoš, vidi Celokupna dela P.P. Njegoša, Beograd, 1975, knjiga prva, Pjesme, Njegoševo pismo i komntar, str. 368-370.

Svinja prekorijeva orla što se ne pokorava i ne prima mito; svinja pokazuje političku „pamet“ i preporučuje svoj prizemni način života kao najljepši: kao Bećkovićevi „gordi konobari“! (Lelek mene, Prosveta, Beograd, 1978.), „izdajnici u narodnoj nošnji… Preci za nas nemaju zavjeta… Sa nama je njima ugašeno… Svak nam može bit otac i vođa.“

Njegoš prikazuje izdaju zavjeta ne toliko kao kukavičluk (kao odsustvo epskog junaštva), koliko kao beslovesnost, prostačku samouvjerenost, nitkovluk, karakter svinje itd… sve ono što će onda Matija Bećković u svojoj (njegoševskoj) kletvi (Lele i Kuku) prikazati kao suprotnost zavjetu i zavjetnoj svijesti. Čminta u Bećkovićevoj velikoj poemi Kaža nosi sobom ironiju i gorčinu humora kojim je Njegoš osuđivao svaki nedostojan odnos čovejeka prema zavjetu. Šćepan Mali je Čminta živo i moćna u naše dane onoliko koliko je odsutna zavjetna svijest! Bećkovićeva poezija izvršava tako oporuku Njegoševe drame („istoričeskog zbitija“) Šćepan Mali. 

Razlika između epske Kosovske i zavjetne Kosovske kletve je značajna: epska računa na strah, čak na strah i za potomstvo (u zajednici plemenskoj, koja ne računa na besmrtnost ličnosti, nego na besmrtnost roda i krvi); računa na magiju kojim se ličnost utapa u „cjelini“ plemena. A zavjetna  računa na lično dostojanstvo. Epska kletva budi u čovjeku strah za život i opstanak, čak opstanak roda („Strah životu kalja obraz često“), a zavjetna kletva budi u čovjeku strah za svoje dostojanstvo!

Žarko Vidović, NJEGOŠ I KOSOVSKI ZAVJET U NOVOM VIJEKU, (str. 92-97) Filip Višnjić, Beograd, 1989.

POSTAVI ODGOVOR

*