Žarko Vidović: O ČEMU SE RADI U GORSKOM VIJENCU?

0

(…) Uobičajeno je shvatanje da je to spjev o „istrazi poturica“. Međutim, spjev o takvoj, tobožnjoj „istrazi“ (iskorjenjivanju) nije Gorski vijenac, nego epska pjesma koju obično uzimaju kao model (ili čak prvu varijantu) Gorskog vijenca, pjesma Srpsko Badnje večetreća pjesma u Njegoševom Ogledalu srpskom, sa 306 deseteračkih stihova. Sam Njegoš stavlja događaj opjevan u toj pjesmi u godinu 1702. („oko 1702.“). Pjesmu je sačinio vladika Petar I, Njegošev stric, Sveti Petar Cetinjski. U pjesmi se, međutim, ne opisuje nikakva „istraga“, nego se opisuje jedan mali, lokalni i to epsko-plemenski (a ne zavjetno-nacionalni) sukob  s Turcima poslije njihovog nasilja nad Crkvom i vladiko Danilom. U pjesmi Srpsko Badnje veče nema ni pomena o Igumanu Stefanu koji će konačno izreći nacionalni smisao istorije i zavjet u Gorskom vijencu. Uostalom, te tzv. istrage poturica nije nikad ni bilo: mali lokalni sukob koji su izazvali sami Turci zarobljavanjem vladike Danila (o tome i u pomenutoj epskoj pjesmi Srpsko Badnje veče  i u GV, 84-89 i 541-545, kad Vladika Danilo i njegov brat Knez Rade podsjećaju na to zarobljavanje)… to se ne može smatrati „istragom poturica“!

Pa o čemu se onda radi u Gorskom vijencu ako ne o „istrazi poturica“?

Svako veliko djelo imau sebi piščevu (pjesnikovu) težnju da se odredi prema nekom velikom, sudbonosnom događaju kojim je bila (ili kojim bi bila) određena istorija ili izmijenjen njen tok. Taj veliki događaj, nazovimo ga povjesnim, tj. istoriogenim događajem (koji rađa istoriju, neku zajednicu rađa ili preporađa), naziva se uz to i „modelom“ velikog književnog djela. Tako je, reklo smo, model za Ilijadu Trojanski rat, a model za Luču Mikrokozma je Liturgija (ponovno stvaranje ili preporađanje svijeta, ovaj put da se izbjegne i prevlada i onaj Grijeh iz kojeg je u svijetu nastalo Zlo; dakle, stvaranje u kojem se čovjek sada poistovjećuje s Hristom, uzdižući se u lik ahangela, „oblačeći se“ u Hrista). Model za Gorski vijenac nije nikakva istraga poturica, nego povjesno odlučujući i preporađajući SABOR HRISTIJANSKE GOSPODE, duhovne i svjetovne (plemenske) uz prisustvo naroda koji se na tome Saboru pojavljuje kao Kolo (tj. Horos, hor, a danas se to u Crnoj Gori, zaboravljajući porijeklo i značenje te riječi, kaže „oro“, pa čak i imitiraju u kolu letenje ptice orla!).

Hor o kojem ovdje govorimo svakako je antičkog porijekla, kao u grčkim tragedijama: to je bilo obredno kolo oko žrtvenika ili oltara; narod koji, obilazeći oko oltara, opisuje situaciju ili nevolju u koju je zapao, te iznosi molbu ili želju da ga božanstvo spasi; a horu-kolu naroda odgovara sveštenik na oltaru; on prinosi žrtvu kojom se božanstvo umilostiljuje, a onda prenosi i odluku samog božanstva narodu. Iz tog misterijskog hora ravzvio se onda u antici tragedijski hor-kolo. A u hristijanskoj liturgiji se taj tragedijski hor preobražava u Bogorodičin hor-kolo, a to znači: narod svojim (bogorodičinim) bestrašćem (pokajanjem i čišćenjem od strasti) učestvuje u Liturgiji, uzdizanju čovjeka u poistovjećenje s Liturgom koji je sad sin Čovjekov, tj. Bogorodičin, sin bestrašća, samo Bogočovjek Hristos, a ne kao u antičkim misterijama, posrednik između Boga i naroda. U Njegoševom Gorskom vijencu Kolo-hor je nastalo iz liturgijskog bogorodičinog kola (vidi Vukov Srpski rječnik). 

Model Gorskog vijenca je, dakle, hristijanski SABOR.  Prvi takav sabor u Jevanđelju je Sabor na Pedesetnicu (Duhove) kad je poslije Vaskrsenja i Vaznesenja (odlaska) Hrista osnovana Crkva Silaskom Svetog Duha na Sabor apostola (hristijanske gospode) i na Hor (Kolo) vjernog naroda okupljenog oko Bogorodice; svi su oni tada predstavljali Bogorodičino Kolo (hor)Djela apostolska, 2, 1-47, Pedesetnica. To je dan nastanka Crkve kao zavjetne zajednice, zajednice Novog, Hristovog zavjeta; ta ista Pedesetnica je („Trojičin dne“) i dan Sabora u Gorskom vijencu. 

Značajno je da Gorski vijenac počinje „Skupštinom uoči Trojičina dne na Lovćenu“, tj Saborom. Dakle, u Gorskom vijencu se konstiusanje i obnova narodne zavjetne zajednice dešava u isti dan kad i u Bibliji, u Novom Zavjetu. Pa i sada, u Gorskom vijencu ima vjernika kojima je potrebno čudo da bi vjerovali; ili da opipaju Hrista kao Toma „nevjerni“; ali ima i onih koji vjeruju mada je „Nebo nada mnom zatvoreno“. Nad običnim narodom vjernika mora da se otvori Nebo, pa da vide znamenja, kao Obrad (GB, 171-180)! a pravi Hristov vjernik vjeruje i kad ne vidi, jer vjeruje „srcem“, tj. vidi u sebi! (vjernik kao egzistenicja vjere). 

No, model hristijanskog sabora na Pedesetnicu, u Djelima apostolskim, je najopštiji model za sve sabore, počev od Nikejskog, Prvog vaseljenskog sabora Crkve (Silaska Svetog Duha na Prvi vaseljenski saobr), g. 325, zavr. cara Konstantina (kojem se isto tako uakazao ognjeni krst na Nebu kao Srbima u Višnjićevoj pjesmi Početak bune protiv dahija i u Gorskom vijencu plemenskim glavarima, GB, 171-180). Tih sabora je, kao što se zna, bilo sedam. Oni čine, da tako kažemo, „kostur“ pravoslavne duhovnosti („srce i mozak“ je Liturgija). Ali ta viznatijska (tj. rimska-romejska pravoslavna) istorija ne ulazi neposredno u nacionalnu istoriju i svijest Grka (kao grčka istorija istovjetna s grčkom nacijom), nego znači opštu predistoriju (ili čak nadistoriju) svih pravoslavnih naroda, pa možda i svih hrišćana (uključiv tu i kršćane). Prvi sabor koji se javlja kao konsttuisanje nacije nacije kao zavjetne zajednice! — dešava se g. 1221, na Spasovdan (dan Vaznesenja Hristovog), u Žiči. To je Žički saobr, Žički silazak Svete Trojice na Srbe, na sabor hristijanske („rišćanske“, crkvene i mirske) gospode sa narodom. To je Sabor Svetog Save. Prorok toga Sabora — a prorok je onaj na čija usta govori Sveti Duh — je sam Sveti Sava. Na Žičkom saboru, u Kolu (Horu) naroda, pred „rišćanskom gospodom“ Sveti Sava na Liturgiji u Žiči, pred Bogorodičinim horom (kolom) izriče Žičku bjesedu kojom prvi put izriče ZAVJET,  osnova srpske zajednice kao zavjetne zajednice: Svetosavski zavjet. 

Najkraća i najsažetija formula Kosovskog zavjeta u Novom vijeku je Posveta, uvodno pevanje od 200 stihova u Luči Mikrokozma. 

Drugi takav sabor „rišćanske gospode“ (kako kaže narodna pjesma) je sabor na kojem je donijet Dušanov zakonik (zapravo dva sabora: u Skoplju g. 1349. i u Serezu g. 1354). A treći (Treći) je Kosovska večera, Tajna večera srpske zavjetne zajednice.

Takvi sabori se onda, pod okupatorskim turskim vlastima i posadama, tokom više od četiri stotine godina drže oko manastira, kao lokalni (plemenski) sabori kojima samo Crkva može da daje zavjetni (nacionalni) smisao i sadržaj. Tako se i sabor ocrtan Gorskom vijencu održava oko Cetinjskog manastira  i oko svetinja u sferi manastira (kao crkvina na Lovćenu).

Ti sabori predstavljaju najvišu istorijsku svečanost, svetkovinu („svetkovanje“, GV, 93, kaže Vuk Mićunović): obnova, preobražaj i pojava zavjetne zajednice; kao pojava spasenja, velike radosti zbog obnove (rajske) zajednice prekinute Grijehom! Gorskom vijencu je Grijeh prikazan (već u Luči Mikrokozma) kao pad Srba koji nisu odoljeli iskušenju Satane; pojava Satane je u Gorskom vijencu „demonski mesija“ koji pruža „poslastice lažne vjere“, pa će se tako braća — kao u Starom zavjetu Kain i Avelj ili braća Crnojevići, u Kolu (TV, 691-713) — pokazati međusobno: jer dejstvo đavola je, naime, u lukavstvu kojim se razbija zajednica (razbija je i baba-vješitica, GB, 2045-2217), a onda se nasilje, tiranija i ubistva, čak imeđu braćom, dešavaju kao djela ljudi pomračene svijesti (jer su dejstvom Satane izgubili umno čuvstvo). Vladika Danilo stalno govori o tome Grijehu koji je nastao lukavstvom Satane. Isto tako i Sveti Sava na Žičkom saboru kad je govorio o trikletoj jeresi (a to nisu „bogumili“, nego latinska jeres!). Sabori su, dakle, svetkovanje zajednice (pojave ili obnove i preobražaja zajednice); a što se pri tome javljaju i tamni tonovi Zla, na to smo pripremljeni već liturgijskom poemom Luča Mikrokozma: nema prosvjetljenja i uzdizanja u Nebesko carstvo a da se pri tome ne javi i svijest o Zlu, o Grijehu, o Lukavom, o lažnoj vjeri, o opasnosti razbijanja zavjetne zajednice.

Na saboru Gorskog vijenca se vodi rasprava sa poturicama, sa vjerom „demonskog mesije“, da bi se jasno pokazala ne samo razlika između monoteizma hristijanskog (koje znači uzdizanje u Nebesko carstvo) i monoteizma islamskog (kojem to uzdanje nije potrebno!), nego i razlika izeđu vjere kao egzistenijalne (unutršanje Luče), vjere Vladike Danila i Igumana Stefana (vjerovanja „srcem“), s  jedne strane, i vjere koja, s druge strane, traži spoljašnje dokaze, čuda, prisustvo Boga Hrista u svijetu! Kao što je na prvom, biblijskom (Jevanđeoskom) saboru bilo apostola kakvi su bili Toma i drugi koji su uvijek tražili „opipljive dokaze“ Hristovog Vaskresenja, tako i u Gorskom vijencu junaci i glavari vjeruju na način Tome: takav im je i zavjet! snagu te vjere oni žele da i dokažu mačem i oružjem; oni „zebu od mnogo mišljenja“ (Vuk Mićunović GV, 519). Takav je, konačno, i Vuk Mandušić, na samom završetku Gorskog vijenca: Njegoš je tačno uočio karakter vjere junaka (epskih ljudi i njihovog epskog optimizma), ali i njigovu sklonost da podlegnu „domaćem demonskom mesiji“, Šćepanu Malom, kao što će se to i dogoditi! (Iguman Teodosije naziva Šćepana demonom: „Krij se od nas, prokleti demone! Bog ti majku ubio opaku!“ ŠM, III, 192-228). 

Na saboru Gorskog vijenca se, dakle, vodi spor i sa vjerom poturica, i među samim hrišćanima od kojih su jedni hristijani „srcem“ (dušom, Lučom, zavjetom svetosavskim i Kosovskim, kao Iguman i Vladika), a drugi samo ponašanjem, djelom, junaštvom, spremnošću da se odazovu na poziv „Krsta časnog i slobde zlatne“, shvatajući taj poziv kao poziv u oružanu borbu!

Dramski sukob u Gorskom vijencu  nije sama bitka oko „istrage poturica“ — za tako nešto bi bila dovoljna epska pjesma guslara slijepca!, — nego unutrašnji sukob u čovjeku, duboka duševna dilema, rat „duše sa tijelom“, „duhova s nebesima“ (zlih duhova u čovjeku protiv zavjeta)… Ako bismo zaista htjeli da na pozornici prikažemo taj dramski sukob (bitni sukob Gorskog vijenca), onda bismo dramski režijski prototip morali da potražimo prije u dramatizaciji nekog sudskog spora (recimo Pobuna na brodu Baunti), a ne neku bitku; jer sama bitka traži ili epsku pjesmu (jedna krajnost, bez pozornice, samo čitanje), ili neki filmski spektakl (raskošan, masovan, druga krajnost, u kojoj nema drame, nego slika ljudi kao slika neke prirodne katastrofe, bez ikakvog mogućeg mjesta za ličnost!)

O „istrazi poturica“ se u Gorskom vijencu može govoriti sa isto tako malo osnova (dakle, nikako) kao što bi se u Domentijanovom ili Teodosijevom prikazu Žičkog sabora ili Nemanjinog sabora moglo (dakle, nikako) govriti o „istrazi bogumila“! Gorskom vijencu  se o samoj „istrazi poturica“ govori samo onda kad riječ, konačno, dobijaju junaci i epsko shvatanje: Momče koje opisuje kako je boj s riječkim Turcima počeo kad su oni objesili dva srpska momčeta na Obodu (GV, 2687-2706); Đače koje čita pismo-izvještaj o boju s Turcima u Crmnici (GV, 2707-2724) i, najzad, Vuk Mandušić (isto tako djetinjast) kad govori o boju i žali svoj džeferdar, pa ga onda najzad Vladika tješi i daje mu svoj džeferdar; time se i završava Gorski vijenac, a otvara se tim završetkom nov problem, teži od problema poturica: problem čisto spoljašnje vjere junaka koji zato ne razumiju ni zavjet i koji će zato podleći lukavstvima „demona“ Šćepana Malog!

Gorski vijenac je iznad teme „istraga poturica“ i iznad svake epske pjesme (pa i one Srpsko Badnje veče); tako je i Njegoš iznad guslara, koliko je i vjera Igumana i Vladike iznad vjere Vuka Mandušića, junaka (junoše, junog, mladog i ludog kao junac!). „Istraga poturica“ se javlja izvan drame Gorskog vijenca; kao upad i pojava nekog ko dolazi spolja u dramu i podsjeća na spoljašnju, vandramsku realnost, kao izveštaj, vijesti, podsjećanje na ep koji je jezička realnost izvan drame-tragedije zavjeta. Toj pojavi ima isto tako malo mjesta kao i guslama, koje se u Gorskom vijencu javljaju dva puta; oba puta da se pokaže da one nisu dovoljne zavjetu: kad Vuk Lješevostupac „ne umije“ da sa guslama učestvuje u drami (GV, 1733-1755), jer je drami primjerenije kolo-hor!) ili kad se gusle u drami jave kao nazdravica, slavljenje  praznika Hristovih, pa i to s molitvom da Bog guslaru „to ne primi  za grehotu“ (kako se moli bogu Iguman Stefan uzimmajući gusle, GV, 2450). Gusle su dakle, u Gorskom vijencu nešto izvan; kao ep izvan tragedije-drame-liturgije-sabora; kao Kolo oko crkve ali izvan crkve! onako kako su se one izvan mletačke kulture (GV, 1615-1621), ali ne kao nešto nedovoljno i prizemno prema Liturgiji i zavjetu, nego kao nešto strano i neprikladno prema venecijanskoj operi i muzici! (Ne znamo da li je zaista tragedija nastala, kako Niče kaže, iz duha muzike; ali da je ep vezan uz ton gusala — to je nesumnjivo.)

Kad bi Gorski vijenac  bio epsko djelo (u sferi Mandušićevog djetinjastog junačkog shvatanja), kao prikaz tobožnje „istrage poturica“, on danas ne bi više bio aktuelan. Ali Gorski vijenac  je ikona sabora kojim se konstituiše zajednica, kao preobražaj nacije, zavjetne zajednice: danas možda zajednice izgradnje hrama Svetog Save; ili zajednice šest stotina godina Kosovske bitke, ili zajednice kao praznika ponovne pojave svijesti Kosovskog zavjeta. Srbija i srpski narod su danas opet na isturenom polžaju evropskog fronta prema fundamentalističkoj pojavi revolucije, ovaj put zelene revolucije kojom ona prijeti ne samo Izraelu, nego već i Evropi na njeno tlu, na Kosovu! Ta prijetnja dvjema zavjetnim zajednicama (jevrejskoj i srpskoj) ima i dnaas svjetski značaj, jer je fanatizam današnjih fundamentalista, spreman da prijeti čitavom svijetu, daleko opasniji: on raspolaže mogućnošću novog oružja i spreman je da velika razaranja plati, ako treba, i sopstvenom fanatičnom smrću! dakleko je opasniji od (varvarskih, ali zdravih!) Turaka na Kosovu g. 1389. i godine 1689. (u Bečkom ratu 1683-1699). Jer turska islamizacija se zadovoljavala vlašću nad hrišćanskom rajom i uživanjem privilegija, a nije težila genocidu (kako to lijepo ističe Filip Višnjić, u pjesmi Početak bune protiv dahija), dok je dnašnja fundamentalistička agresija bolesni fanatizam, racionalizovan metafizikom (isto tako bolesnom, „u krizi“), ohrabren genocidom u Drugom svjetskom ratu i, posebno ovdje na Balkanu, sistematskim skrivanjem genocidnih zločina i želja (dakle, i ideološkom zaštitom!). Zato taj fanatizam može, pod zaštitom raznih fobija, da se priprema za genocid, istinsku „istragu“ zavjetne zajdenice Srba.

U Gorskom vijencu je, kao i u Luči Mikrokozma, probuđena ne samo zavjetna svijest Srba, nego s njom i svijest o Zlu! „Istragom“ se i dnaas prijeti, ali ne poturicmaa, nego zavjetnoj zajednici, „Novom Izrailju“ (kako je Nemanja nazvao Srbe, svoj narod, na Saboru u Rasu, g. 1196.)

Žarko Vidović, NJEGOŠ I KOSOVSKI ZAVJET U NOVOM VIJEKU, (str. 80-89),Filip Višnjić, Beograd, 1989.

POSTAVI ODGOVOR

*