Zašto je Njegoš likvidirao najznamenitijeg Vasojevića!

0

Visoki ruski oficir i vojni ataše u Carigradu, projektant puta Beograd – Bar, turski general kvartermajster, engleski konzul, osnivač prve srpske škole u Sandžaku, začetnik nesuđene države Vasojevića…

Nikola Milošević, poznati kao knez Vasojević, od oca Staniše (Mihaila) i majke Jovane (Ane), rođene Nikšić. Rođen je 1797. godine u ljevorečkom selu Lopate. Jovana je bila ćerka trebješkog harambaše Lazara Nikšića koji se, od 1791. godine, poslije neuspjelog Trebješkog ustanka, nalazio u zbjegu u Gornjoj Morači, sa još 200 trebjeških porodica. Za sve vrijeme njihovog boravka u Gornjoj Morači, Petar Prvi se zalagao da ih preseli u Rusiju. Posle više molbi, ruska vlada je to odobrila, i u nekoliko grupa, sve trebješke porodice su tamo preseljene. Sa jednom od tih grupa, 1804. godine, otišao je i Nikola, tada sedmogodišnjak, zajedno sa majkom Jovanom i očuhom Gligorom Radonjićem. Nastanili su se u Odeskoj guberiniji.

Od 1806. do 1818. godine, Nikola se u Rusiji školuje i završava vojno-inženjersku akademiju, a potom službuje u Petrogradu kao vojni inženjer. Nakon unapređenja u čin kapetana, raspoređen je na Kavkaz, gdje mu je glavni zadatak bio izrada vojnih karata za tamošnje granične oblasti. Godine 1829. imenovan je za ruskog vojnog atašea u Carigradu.

Naredne godine učestvovao je u radu međunarodne komisije za razgraničenje Turske i Srbije. Imajući potrebu za takvim stručnjakom, kao i njegovu bezgraničnu ljubav prema svome otačestvu, knjaz Miloš Obrenović ponudio mu je da radi u službi Knjaževine Srbije, što je ovaj, nakon saglasnosti ruske vlade, prihvatio.

Prvi zadatak bio mu je da izradi kartu novorazgraničene i znatno proširene Kraljevine Srbije, što je obavio brzo i kvalitetno. No, budući da velikog duhovnog potencijala, a ipak ne shvatajući oslabljene ekonomske mogućnosti zaostale i dugo pljačkane Srbije, kao glavni inženjer Knjaževine, predlagao je krupne i teško ostvarljive investicije čije su predračunske vrijednosti knjaza Miloša Obrenovića žestoko uznemirivale. Naročito ga je uplašio predlog za izgradnju modernog magistralnog puta Beograd-Bar, koji je pored visoke cijene morao ići preko turskih teritorija. Ovaj nesporazum je bio tako težak da su sva nastojanja knjaževskog sekretara Dimitrija Davidovića da ih pomiri – ostala bezuspješna, utoliko više što je knjaz Miloš u obrazovnom Vasojeviću vidio budućeg rivala, te je i iz tog razloga smatrao da ga se treba što prije otarasiti.

Znajući za visoko obrazovanje i vanrednu nadarenost Nikole Vasojevića, carigradska vlada mu je ponudila službu kao šefu inženjerijske službe u turskoj vojsci, što je on odbio, noseći se mišlju da se ponovo vrati u Rusiju. No, Turci su po svaku cijenu željeli da ga pridobiju, pa su mu ponudili položaj general-kvarter-majstera svih suvoputnih turskih trupa u Evropi, što je prihvatio.

Kao turski general, 1835. godine bio je u obilasku Skadra i Skadarskog pašaluka. Iste godine iz Skadra odlazi na Cetinje da bi se upoznao sa Njegošem koji mu tom prilikom uručuje uvjerenje o plemićkom porijeklu.

Godine 1837. engleski ambasador u Carigradu, lord Ponsonbi, imenuje Nikolu Vasojevića za vice-konzula za provincije: Bosnu, Hercegovinu i Albaniju, sa sjedištem u Novom Pazaru. Odmah po dolasku u Novi Pazar, knez Nikola se prihvata izgradnje zgrade za konzulat i priprema za otvaranje srpske škole, stupa u kontakt sa dečanskom kaluđerskom bratijom u vezi sa planiranim ustankom na Kosovu i Metohiji.

Ideja o otvaranju škole ,,za siromašnu srpsku djecu“ nije bila ni slučajna ni nova. Odavno je knez Nikola Vasojević imao na umu da obnovi ,,djela budimskih knezova“ i vazda ,,rodu i sootečestenicima svojim polezan biti“. Odlazeći više puta u Vasojeviće, odabrao je i pripremio poveću grupu mladića za školovanje.

Iako je rečeno da je škola namijenjena ,,da se neimućna srbska djeca uče“, djeca su bila odabrana iz uglednih i imućnih kuća, i bila su nešto starijeg uzrasta. To je u stvari, trebalo da bude kadar za buduću Knjaževinu Holmiju (Vasojeviće). U tu svrhu je nađen i učitelj šireg obrazovanja i jačih nacionalnih poimanja, neki kaluđer iz Crne Gore, kome je Vasojević odredio platu od 50 groša mjesečno. Škola je počela sa radom jula 1838. godine.

Grandiozna aktivnost obrazovanog i energičnog Nikole Vasojevića, izazvala je silnu podozrivost Turaka i islamizovanog stanovništva Novog Pazara. Uslijedilo je nekoliko mučkih fizičkih napada na njega, a onda su mu kući izmazali izmetom, uz prikačenu cedulju na kojoj je pisalo da će ga ubiti ukoliko se ne odseli iz Novog Pazara. i, naravno, poslije svega toga, Nikola je noću 22 .septembra, ,,ogrnut svojom burkom“ pobjegao u Knjaževinu Srbiju.

Početkom 1840, stupio je u kontakt sa francuskim konzulatima u Beogradu i Carigradu, nastojeći da preko njih skrene pažnju moćne Fransucuske na hrišćanska plemena u balkanskoj Turskoj, a naročito na svoju Knjaževinu Holmiju. Francuski konzul u Carigradu, nakon proučavanja i provjere Nikolinih informacija, nalazi da Francuska ima interesa za saradnju sa knezom Holmije i u poširem pismu o tome detaljno obavještava Ministarstvo inostranih djela Francuske.

Knez Vasojević 13. maja 1840. godine upućuje memorandum predsjeniku francuske vlade. Memorandum je istorijske sadržine. U njemu se razmatra pitanje oslobođenja slovenskog življa u balkanskoj Turskoj, kao i Albanaca u susjedstvu Knjaževine Vasojevića. Čitava njegova aktivnost okrenuta Francuskoj ima za cilj da se stavi pod zaštitu Francuske, opet u cilju konačnog formiranja Knjaževine Vasojevića. U memorandumu se između ostalog kaže:

,,Gospodine Predsjedniče, već dugo, a naročito od 1711. godine mi dobro poznajemo ciljeve Rusije prema Turskoj. Razne ruske povelje i njene veze sa našim planinama zavaravale su naše očeve i pretke koji su mislili da je Rusija naša zaštitnica. Ne, Rusija je prouzrokovala nemilost Srbije 1813. godine. Rusija hoće ovladavanje Turskom, Austrija želi Bosnu, Srbiju i jedan dio Albanije, a austrijska vlada pregovara o razmjeni Srbije i Bosne za Bukovinu. Takav ugovor postoji još od 1824. godine.

Ekselencijo, ovakve težnje Rusije i Austrije ugrožavaju egzistenciju Srba i Bugara, a posebno slobodu moje porodice i moga plemena za koju se već vjekovima borimo. Poslije dugog i smirenog razmišljanja, moja Brda, ja lično, kao i svi Srbi i sve vođe i prvaci Bugarske – jednoglasno smo riješili i odlučili da se odupremo svim takvim poduhvatima, da povratimo našu staru nezavisnost, da obrazujemo jedno političko tijelo, upravo, nezavisnu državu, pa zbog toga i tražimo prijatelje u drugim silama.

Kao patriota i kao čovjek iskusniji od svoje braće u političkim stvarima, pa i poznatiji u svijetu, prihvatio sam se ovog teškog zadatka koji su mi povjerili slovenski i albanski narod, o čemu imam čast da obavijestim Vašu Ekselenciju i Vaše Ministarstvo“.

Dakle, knez Nikola Vasojević vrlo vješto diplomatski korača prema cilju. Iako on nije mogao biti neprijatelj Rusije, naročito ne u mjeri u kojoj on to ističe, nastoji da postigne cilj u pronalaženju moćnog pokrovitelja za svoju knjaževinu koristeći rivalstvo među velikim silama.

Računajući na sporost francuske diplomatije i neizvejsnost njenih odluka, knez Nikola Vasojević je, koristeći se znanjem poljskog jezika, stupio u vezu sa poljskom emigracijom stacioniranom u Parizu. U razgovoru sa njihovim vođom, knezom Adamom Čartoriskim, detaljno je izložio dobro razrađen plan u formiranju i treće srpske države na Balkanu.

U glavnim crtama, Knjaževina Holmija teritorijalno bi se prostirala sa jugozapada na sjeveroistok između već postojeće dvije srpske države, Crne Gore i Srbije, i zahvatala bi prostor od Vjeternika do Raške. Na taj način bi bio eliminisan turski sandžački koridor koji je predstavljao branu za komuniciranje između Srbije i Crne Gore. U drugoj fazi, plan je predviđao integrisanje sve tri države u jednu moćnu srpsku državu na Balkanu.

Knezu Čartoriskom su se svidjele ove ideje, i on se odmah memorandumom obraća Ministarstvu inostranih djela Francuske, u kome zaključuje: ,,Francuska bi mogla naći svoj interes da uzme pod svoju zaštitu početke jednog poduhvata koji bi jednog dana mogao biti važan razvoj… Knez Vasojević želi da u svoju službu uzme jedan broj izbjeglica iz Poljske, od kojih bi želio da stvori jedno jezgro stalne vojne sile namijenjene da štiti javni red, ličnu sigurnost i trgovinu. Dobro bi bilo da francuska vlada odredi nekog francuskog oficira za rukovođenje tom malom trupom koja bi, pored ostalog, pomogla da se uvedu među poštene stanovnike tih plemena, različiti elementi aktivnosti i rada povećanja marljivosti, kao i da se izvrši postepeno zbližavanje dviju vjera koje razdvajaju to stanovništvo, a za početak da se uvede gregorijanski kalendar za sve stanovnike bez razlike. Najzad da se stvori jedna stalna vojna sila kao neophodan uslov za izvršenja svega prethodnog“.

U odgovoru francuskog ministra inostranih djela kaže se da će Francuska podržati pomenutu ideju, ali da to ne može činiti javno. to je bila dovoljna podrška Poljacima da odmah krenu u konkretizaciju dogovora sa Nikolom Vasojevićem. Knez Čartoriski je odredio kneza Mihaila Čajkovskog za pregovore sa Vasojevićem.

Nakon sveukupnih usaglašavanja, Nikola Vasojević traži 60 hiljada franaka za reorganizaciju vojske, 300 Poljaka među kojima će biti oficiri svih rodova, 15 hiljada pušaka i šest brdskih topova, jednog slugu i dva konja, više pištolja i koju sablju koje bi darivao vasojevičkim prvacima i glavarima.

Čajkovski je smatrao da je pitanje Holmije za poljske interese bilo od izuzetne važbosti, jer ako bi se ostvarilo, ,,onda bi u Knjaževini Holmiji mogli podići magacin za municiju koja bi se kasnije koristila u akciji za oslobađanje Poljske, a tamo bi mogli organizovati i poljsku vojsku koja bi prvo ušla u Galiciju, pa onda u Ukrajinu, iskoristila bi se pomoć Vasojevića za oslobađanje Poljske…“

Budući i sam očaran Vasojevićevim planovima, Čartoriski je ovo mišljenje i predloge primio kao svoje sopstveno mišljenje i stremljenja, pa u poruci Čajkovskom kaže: ,,Kao Sloven ne mogu da ne dejstvujem u korist Slovena. Čitavog života mi je bio cilj – nezavisnost moje domovine, njeno oslobađanje će predstavljati do poslednjeg dana predmet svih mojih nastojanja. Od početka moje političke karijere moji pogledi si se zasnivali na duhu bratstva među slovenskom rasom i na zajedničkom otporu njenim agresorima“.

Nakon iscrpnog provjeravanja vjerodostojnosti Vasojevićevih kazivanja o državi Holmiji, došlo se do konačnog usaglašavanja u vezi sa savezom između Lehije i Knjaževine Holmije. Nakon temeljno postignute saglasnosti, dva kneza su sastavila tajnu Vasojevićko-poljsku konvenciju, u 15 tačaka.

Nakon potpisivanja konvencije, knez Mihailo Čajkovski se odmah dao u potragu, po evropskim državama, za najboljim poljskim oficirima. Ta aktivnost nije mogla ostati nezapažena od poljskih jezuita – sveštenika koji su bili neprijateljski raspoloženi prema rimokatoliku knezu Adamu Čartoriskom. Tako je jedan od njih, u Rimu, u štampi objavio sadržaj Vasojevičko-poljske konvencije. Nakon ove provale, bilo je jasno da će projekat doći u pitanje, da će Austro-ugarska i Turska učiniti sve da ga spriječe.

Knez Nikola Vasojević se 13. oktobra 1841. godine obreo u manastiru Visoki Dečani. Od bratije je dobio obaveštenje da su pripreme za dizanje ustanka na dobrom putu, što su mu potvrdili i neki arbanaški prvaci iz plemena Krasnići.

Krajem 1841. godine, Turci su pohapsili znatan broj ljudi umiješanih u pripreme za dizanje ustanka, među kojima i kneza Nikolu Vasojevića. Kako su tada objavile ,,Srbske narodne novine“, knjaz Vasojević je utekao iz carigradskog zatvora krajem 1842. godine i nastanio se u Vasojevićima gdje je ostao sve do pogibije 30. maja 1844. godine.

Ogromna većina vasojevićkog naroda ga je priznavala za svog vođu, ali nije bio bez protivnika ni u svom kraju. Među njegovim suparnicima bili su i iguman Đurđevih Stupova Mojsije Zečević i vojvoda Simo iz Konjuha.

S obzirom da je likvidiran po Njegoševom nalogu, o knezu Vasojeviću se, da se ne bi zamjerili Cetinju, veoma malo pisalo, pa su, nestankom mnogih generacija, i sjećanja o njemu zaturena i izblijedjela.

Ako je ko i pokušao da o njemu nešto piše, to je objavljivano smušeno i kontraverzno, a često i u negativnom kontekstu, uz tvrdnje da je bio obična lutalica i prevarant, te da su sva priznanja koje je dobio obični falsifikati.

LIKVIDIRAN PO NJEGOŠEVOM NALOGU

Budući opasan rival Njegošu zbog aktivnosti da između postojeće dvije srpske države, Srbije i Crne Gore, osnuje treću – knjaževinu Vasojeviće, s planom da kasnije od sve tri osnuje jednu jedinstvenu monolitnu srpsku državu pod svojim vođstvom, knez Nikola Vasojević je upao u sukob iz kojeg neće iznijeti živu glavu.

Njegoš ga je pozvao da dođe na Cetinje. Na putu za Cetinje, u Donjem Zagaraču, 30. maja 1844. kneza Nikolu Vasojevića ubili su Njegoševi perjanici Vuko, Todor i Mića Toroman, svi iz Njeguša.

Kazivanja ozbiljnih istraživača dr R. Vešovića, dr LJ. Durkovića i dr LJ. Mušickog o pogibiji kneza Vasojevića u potpunosti se slažu. Međutim, ima i autora koji smatraju da je su ga ubile Zagore iz Riječke nahije naseljeni u Zagaraču, misleći da je Turčin.

Kotorski gradonačelnik, pak, te godine izvještava austrougarskog konzula da je kneza Nikolu Vasojevića ubio njegov pratilac, da bi došao do oružja.

POTOMAK MILOŠA MARKOVA

Rodoslovi Nikole Vasojevića izvjesno se razlikuju, zavisno od toga ko ih je pravio. Većina autora knezu Nikoli Vasojeviću uvijek dopisuje i prezime Milošević i smatra ga direktnim potomkom Miloša Markova, rodonačelnika Miloševića. Tako se Nikola Vasojević i sam deklariše u jednom pismu. A u Rusiji ga bilježe i po ocu, Mihailović, jer su tamo Stanišu preimenovali u Mihaila, ali i po očuhu, Radonjić, kako se vidi iz pisama i dokumenata.

(Ovaj tekst je sastavljen prema knjizi Radomira P. Guberinića koji se koristio dokumentima iz srbijanskih, francuskih i poljskih arhiva)

 Ljubiša Moračanin

 

sedmica

 

POSTAVI ODGOVOR

*